Krajem šesnaestog vijeka, japanski umjetnici razvili su još sugestivniji i „slobodniji" stil sumi-ja, nazvan haiga, a pojavljuje se kao ilustrativni dodatak haiku poezije.

Ova je izvedena iz zenga, neformalnih slika zen monaha koje su pratile stihove iz Zenrin Kushua i izreke iz raznih mondoa i sutri.

Zenga i haiga predstavljaju „najekstremnije" oblike sumi slika — najspontanije, neumjetničke i grube, ispunjene svim onim „kontroliranim slučajem" četkice, kojima prika­zuju čudesnu besmislenost same prirode.

Od davnina su zen majstori pokazivali sklonost ka kratkoj i poučnoj poeziji — istovremeno lakonskoj i direkt­noj, kao što su bili i njihovi odgovori na pitanja o budizmu. Mnoge od ovih pjesama, kao i one koje smo citirali iz Zenrin Kushua, sadrže očito ukazivanje na zen i njegove principe.

Međutim, baš kao što je Tung-Shanov odgovor, „Kilo i po lana!", bio pun zena ali nije bio o zenu, tako je i najizražajnija poezija zena ona koja „ne kaže ništa", drugim riječima, nije filozofija ili komentar o životu.

Jedan monah upitao je Feng-hsueha: „Kada su i govor i šutnja neprihvatljivi, ka­ko čovjek da ne pogriješi?" Majstor je odgovorio:

Uvijek se sjetim Kiangsua u martu —

Pjesma prepelica, obilje mirisnog cvijeća!

I ovo je, kao i u slikarstvu, izražavanje živog trenutka u njegovoj čistoj „takvoći" — mada je šteta što se to mora na­pomenuti — a majstori su često navodili klasičnu kinesku poeziju na taj način, koristeći kuplete i kvatrene koji su ukazivali, ne saopćavajući ništa više.

Praksa uzimanja stihova iz starih kineskih poema da bi se koristili kao pjesme bila je omiljena u književnim krugovi­ma, a početkom jedanaestog vijeka Fujiwara  Kinto je sastavio antologiju ovakvih odlomaka, zajedno sa kratkim waka pjesmama, pod naslovom Roeishu, Zbirka jasnih pjesama.

Ovakva upotreba poezije očigledno izražava isti tip umjetničke vizije kakav nalazimo u slikama Ma-Yuana i Mu-Chia, ista je upotreba praznog prostora oživljenog pomoću neko­liko poteza četkice.

Ma-Yuan

 

Mu-Chi

U poeziji je prazan prostor okružujuća tišina koju pjesma od dva stiha zahtijeva — tišina uma u kojoj čovjek ne „misli o" pjesmi, već stvarno doživljava ono što ona pobuđuje — utoliko snažnije jer se tako malo reklo.

U sedamanaestom su vijeku Japanci ovu poeziju „bez riječi" doveli do savršenstva u Haiku poeziji, pjesmi od samo sedamnaest slogova koji napuštaju temu skoro istog trenutka kada su počeli njom da se bave.

Za ljude koji nisu iz Japa­na, haiku izgledaju tek kao počeci pjesama ili samo njihovi naslovi, a u prijevodu je nemoguće prenijeti djelovanje njihovog zvuka i ritma.

Doduše, prijevodi mogu prenijeti sliku — a to je ono najvažnije. Naravno, ima dosta haikua koji su precijenjeni, kao one japanske slike na jeftinim lakiranim poslužavnicima za izvoz.

Slušatelj, ako nije Japanac, mora shvatiti da je dobar haiku kamenčić bačen u jezero slušateljevog uma koji priziva asocijacije iz bogatstva njegovog pamćenja. On poziva slušatelja da učestvuje, umjesto da ga ostavi nijemog od divljenja dok je pjesnik u prvom planu.

nastavlja se...