Maja se, obično, izjednačava s nama-rupa, "ime-i-oblik", s pokušajima uma da uhvati fluidne oblike prirode u mrežu svojih utvrđenih klasa. Ali, kada se shvati da je oblik na kraju krajeva praznina – u posebnom smislu neuhvatljivosti i nemjerljivosti – svijet oblika odmah se ukazuje kao Brahman, ne više kao maja. Formalni svijet postaje svijet stvarnosti u trenutku kad više nije zatvoren, u trenutku kad prestane otpor  prema promjenljivoj fluidnosti. Stoga je sama prolaznost svijeta baš znak njegove božanske prirode, njegovog stvarnog identiteta s nedjeljivim i nemjerljivim beskrajem Brahmana.

To je razlog s kojeg hinduističko – budističko insistiranje na nestalnosti svijeta nije pesimistička i nihilistička doktrina, kako to zapadni kritičari inače pretpostavljaju. Prolaznost je obeshrabrujuća samo za um koji insistira na pokušajima da shvati. Ali za um koji pušta da sve ide svojim tokom i koji se kreće tim tokom promjene, koji postaje, u zen budističkom slikovitom govoru, kao lopta u planinskom brzaku, osjećaj prolaznosti ili praznine postaje jedna vrsta ekstaze. Možda je zato, i na Istoku i na Zapadu, nesalnost tako česta tema najdubokoumnije i najpotresnije poezije – toliko čak, da blistavost promjene prosijava i kad izgleda da je pjesnik najviše prezire.

Sutra, i sutra, i sutra još jedno,

Sitnim korakom prikrada se dan za danom

Do zadnjeg sudnjeg časa, baš bijedno,

A sve što nam je, budalama, prošlost osvijetlila

Samo je put u prašinu i smrt. Dogorijeva, kraj je svjećice!

Život je tek pokretna sjenka, glumac loš

Što šepuri se i brine na tren, pa nestaje bez traga:

Priča neke budale, bučna i jetka, a smisla nema.

(Shakespeare: Macbeth)

Iskazano ovako – kako R.H. Blyth primjećuje – ne izgleda baš loše.

Sve u svemu doktrina maje ističe, prije svega; nemogućnost da se stvarni svijet uhvati u mrežu uma, mrežu od riječi i koncepata, i drugo, fluidni karakter tih oblika koje misao pokušava definirati. Svijet činjenica i događaja u potpunosti je nama, apstraktna imena, i rupa, fluidni oblik. On izmiče razumijevanju filozofa i stisku onog tko je u potrazi za zadovoljstvom, kao voda iz stisnute pesnice. Ima nečeg čak lažnog u ideji o Brahmanu kao vječnoj stvarnosti u potki tog protoka, i atmanu kao božanskoj osnovici ljudske svjesnosti, jer sve dok su ovo koncepti oni ne mogu dokučiti stvarnost, kao ni bilo koji drugi.

Upravo je uvid u totalnu nedokučivost svijeta ono što leži u korijenu budizma. To je ono posebno pomicanje naglaska koji više od svega razlikuje Budinu doktrinu od nauka Upanišada, onaj raison d'être  rasta budizma kao posebnog pokreta indijskog života i misli.