Dve Seng-čaove doktrine izgleda da su bile donekle važne za kasniji razvitak žena - njegovo viđenje vremena i promjene, i ideja da „prajna nije znanje". Poglavlje o „Nepromjenljivosti stvari" u njegovoj Knjizi Čaoa toliko je original­no i tako zapanjujuće slično odjeljku o vremenu u prvom to­mu Dogenovog Šobogenzoa da je čuveni japanski zen filo­zof sigurno s njim bio upoznat.

Prošle stvari su u prošlosti i ne odlaze tamo iz sadašnjosti, a sadašnje stvari su u sadašnjosti i ne dolaze tu iz prošlosti... Rijeke koje se među sobom takmiče koja će da poplavi ze­mljište ne teku. „ Zrak lutalica" koji struji unaokolo ne pokreće se. Sunce i Mjesec koji se kreću po svojim orbitama ne okreću se.

Na isti je taj način Dogen istakao da cjepanica ne postaje pepeo i život ne postaje smrt, baš kao što ni zima ne postaje proljeće. Svaki je trenutak vremena „samodovoljan i nepo­kretan".

Seng-čao raspravljao je i o paradoksu, na prvi pogled, da je prajna neka vrsta neznanja. Pošto posljednja stvarnost ne­ma kvalitetu i nije stvar, ne može postati predmet saznanja. Stoga prajna, direktni uvid, saznaje istinu putem neznanja.

Mudrost ne zna, a ipak rasvjetljava i najdublje ponore. Duh ne računa, a ipak odgovara na zahtjeve datog trenutka. Pošto ne računa, duh šija u samotnoj slavi u onom što je s one strane sveta. Pošto ne zna, Mudrost rasvjetljava Tajnu (hsüan) s one strane ljudskog djelovanja. Pa, iako je Mudrost izvan tih djelovanja, nikad nije bez njih. I, mada je duh izvan svijeta, on je vječno u njemu.

Ovo je jedna od glavnih spona između taoizma i zena, jer su stil i terminologija Knjige Čaoa u potpunosti taoistički, iako je predmet budizam. Izreke ranih majstora, kao Hui-nenga, Šen-huia, i Huang-poa obiluju takvim idejama - da istinski znati jeste ne znati, da probuđeni um odgovara trenutno, ne proračunavajući, i da ne postoji nesklad izme­đu Budastva i svakodnevnog svjetovnog života.

Još bliži stanovištu zena bio je Seng-čaov suvremenik Tao-šeng (360-434), prvi nesumnjiv i nedvosmislen zastup­nik doktrine o trenutnom buđenju.

Ako se nirvana neće na­ći grabljenjem, ne postavlja se pitanje stupnjevitog prilaza, kroz spori proces nagomilavanja znanja. Ona se mora shva­titi u jednom jedinom bljesku uvida, što je tun wu ili, na ja­panskom, satori, poznati zen izrazio za iznenadno buđenje.

Hsieh Ling-jün u diskusiji o Tao-šengovoj doktrini napo­minje da je trenutno buđenje više u skladu sa kineskim men­talitetom nego s indijskim, a to potkrepljuje Suzukijev opis zena kao kineske „revolucije" protiv indijskog budi­zma.

Tao-šengova doktrina, ma koliko bila neobična i začu­đujuća, mora da je naišla na znatno prihvaćanje. Spominje se još jednom, skoro čitav vijek kasnije, u Hui-jüanovom (523-592) djelu, a ovaj je dovodi u vezu i s majstorom Hui-tanom koji je živio približno do 627. godine.

Važnost ovih ranih preteča zena leži u tome što nam oni obezbjeđuju ključ za sagledavanje historijskih začetaka ovog pokreta, ako nećemo prihvatiti predaju koja govori da je u Kinu stigao 520. s indijskim monahom Bodhidharmom.

Moderna znanost, na čelu sa Fung Ju-lanom i Pelliotom, ozbiljno sumnja u ovu predaju. Oni smatraju da je priča o Bodhidharmi izmišljotina pobožnih nastala kasnije, kad je Školi zena zatrebao autoritet uslijed tvrđenja da je ne­posredno prenesena iz iskustva Bude lično, bez obzira na sutre. A Bodhidharma se predstavlja kao dvadeset osmi sa do­nekle izmišljene liste indijskih Patrijarha koji su direktna li­nija „apostolskog reda" koji vodi od Gautame

Na sadašnjem stupnju istraživanja teško je reći da li ove stavove nauka treba ozbiljno uzimati, ili su oni još jedan primjer akademske mode da se sumnja u historijsku istinitost osnivača religija. Predaja koju Škola zena prenosi o svom porijeklu govori da je Bodhidharma stigao u Kanton iz Indije oko 520. godine i otišao na dvor Cara Wua iz Lianga, zagri­ženog zaštitnika budizma.

Međutim, Bodhidharmina dok­trina i njegov osoran stav nisu se svidjeli Caru, pa se povu­kao u samostan na nekoliko godina u stanju weia i vrijeme provodio „buljeći u zid", sve dok najzad nije pronašao od­govarajućeg učenika Hui-k'oa, koji je onda postao Drugi Patrijarh zena u Kini.

Uopće nije nevjerojatno, naravno, da je veliki budistički majstor iz Indije došao u to vrijeme. Kumarađiva je stigao nešto poslije 400., Bodhiruči odmah posle 500., a Paramarta je bio na dvoru u Liangu otprilike u isto vrijeme kad i Bod­hidharma.

Da li je zaista čudno što nema sačuvanih pisanih dokaza o njegovom postojanju sve do stotinjak godina po­slije njegove smrti? To nisu bila vremena novina i priručnika u stilu „Tko je tko", a čak i u naše prekomjerno dokumentirano vrijeme može se dogoditi da ljudi koji su znatno doprinijeli našem saznanju i kulturi ostanu nepriznati i nezabilježeni još godinama poslije smrti.

Ovdje nam se opet čini da možemo lijepo prihvatiti priču o Bodhidharmi dok se ne pronađe neki zaista uvjerljiv dokaz protiv nje koji bi priznavao da su ideje Seng-čaoa, Tao-šenga, i drugih, također doprinijele izvo­rištima zena.

Jedan od razloga za sumnju u priču o Bodhidharmi je to što je zen toliko kineski po stilu da se indijsko porijeklo čini nevjerojatnim. Ipak je i sam taoista Seng-čao bio Kumarađivin učenik, baš kao i Tao-šeng, a spisi koji se pripisuju Bod­hidharmi i njegovim nasljednicima, sve do Hui-nenga (638-713), pokazuju jasan prijelaz od indijskog prema kineskom viđenju dhyane.

nastavlja se ...