Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
dijelovi pjesme "svetkovina ruža" Tin Ujević
Udišem ljubav i srce titra poezijom koja me vraća u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima. Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i rastopljenog vremena. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni novim bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju novi tonovi ovoga sretnog sna, a lepršavost cvijeća me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života.
Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo nit u klupku rastopljenog vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku kojeg vidim srcem se sjedinjuju stari i rađaju novi osjećaji. Tu u dubini sebe same u oluji vremena spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života. Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz prohujalog vremena, ulazim na galiju cvijeća i postajem stih Tinove pjesme i osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.
Grlim tog svojeglavog Boga, plovim cvijetnom galijom novog vremena i kitim mu čelo leptirovim krilima dolepršalim iz nekog drugog vremena, šapućem mu najljepšu poeziju srca, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.
Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu
bglavac
edin.kecanovic
