Postoje rođenja koja promjene obitelj, postoje rođenja koja promjene Stvarnost, ali ovo rođenje (athu. Rođenje Djeteta Sudbine) bilo je to oboje! 'Te Noći' kada se rađalo Dijete Sudbine Nebo Svealana nije bilo obično i mirno, bilo je nekako drugačije ... Stelari su se pomicali sporije, izgledali drugačije, kao da pozorno motre i iščekuju. Anakra je bila neobično tiha - ni Kaos, ni Ravnoteža, ni Savršenstvo nisu dominirali 'te Noći'.

U drevnom Dvoroholu, od Mrazivoda i srebra, Akseben rađa zaklonjena iza niti Vremena. Međutim, nešto je drugačije od onda kada je Akseben na tom istom mjestu rođena - nema Pukotina Vremena, nema Vrtloga Sudbine, a Svijet Poznati ne reagira ... kao da to rođenje po prvi put u povijesti nitko nije mogao predvidjeti.

Tek rođeno Dijete kao da Sudbina ne vidi, Dijete otvara oči, a one nisu poput majčinih (athu. Aksebenkinih). U očima tog djeteta nema odraza Budućnosti, ali u njima iskri nešto nevjerojatno - Znatiželja! Zbog toga na Kordožigu je napisano: Kad Dijete Vremena jednom postane Majka koja će roditi Dijete koje neće pripadati Vremenu, ali ni Sudbini … To Dijete Sudbine neće gledati Budućnost, to Dijete Sudbine stvarat će Budućnost!

Dakle, stoga to dijete koje ne gleda Budućnost tu istu Budućnost može mijenjati bez ograničenja i to s lakoćom. Akseben ga povija i svjesna je kako je ona Čuvarica Vremena, ali njezin sin rođen je potpuno slobodan i nezavisan od tog istog Vremena. Vrata Dvornica otvore se tiho, u Dvorohol ne ulazi Vikarium, ne ulazi Vidoslutnik ... ulazi Djed! Kavalir Svjetlosti, bez oklopa, bez pratnje svojih Odanika i Galantera - samo čovjek koji je došao vidjeti svog unuka.

Alantael uzme dječaka u naručje i dogodi se nešto što nitko nije očekivao ... ni Akseben, ni Deuter, ni Noktaum, dječak prepozna djeda i glasno se nasmije! Taj smijeh, tog malenog djeteta, bio je običan, topli i dječji, ali svi su ga čuli! Kroz tokove Vremena i Sudbine, sve do Ponora Vremena i Mračnih Dubina osjetilo se nešto novo - ne prijetnja, ne savršenstvo, ne kaos ... osjetilo se nešto što nikada do sada nije postojalo!

Osjetilo se nešto što će se zvati - Neizbježna Budućnost! (athu. Predestinacija Vremena)

Akseben gleda i pozorno motri kako njezin otac drži njezinog sina: Osjećaš li nešto? Alantael odgovori: Da! Akseben znatiželjno upita: Što? Alantael se nasmije i odgovori: Osjećam kako će ovaj mali napraviti puno problema i zadati ti puno briga ... Taj odgovor iskreno nasmije Akseben: Dobro, pa ovom Svijetu možda i treba malo problema ...

Dakle, počinje novi dio Pričoslovlja u kojem više nitko - ni Budućnost, ni Alanderi, ni Arkonti, ni Nebesnici, ni Zloće iz Paklojame ... više se ništa, bez tog Djeteta Sudbine, predvidjeti neće moći!