Oni koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pričaju o tom trenutku oslobađanja. Tada im se pričinjava da njihova duša napušta fizičko tijelo i teži sjedinjenju s univerzumom. To je iskustvo koje im tada potvrđuje da pored osjetilnog tijela posjeduju barem još jedno tijelo. Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se astralno tijelo spaja s univerzumom, misle oni slušajući kako simfonija njihove duše odzvanja u njihovim unutarnjim ušima i spaja se sa simfonijom neba. Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. U traumatičnim situacijama se, izgleda uistinu to naše zvjezdano tijelo, nazvano i duša, odvaja od fizičkog i na taj način spašava ono najvrednije u nama naš život. Ono napušta misaone okove čvrste materije, da bi joj omogućilo da se u trenutku prividnog mira, sama svojim unutarnjim zakonima izliječi.
"To je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli." pomislih prisjećajući se ponovo onog ljetnog podneva i nesreće.
Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljiva podne. Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata.
Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Polagani iz daljine se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu.
"Imala si saobračajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.
Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
"To se tvoje astralno tijelo oslobođalo iz okova čvrste materije i ti si čula do tog trenutka još nečujnu simfoniju univerzuma."
Tada baš nisam razumjela što mi je on time želio reći, ali tonove koje sam tada čula nisam nikada zaboravila, a danas znam da je to bila moja podsvijest koja se sjedinjavala s tonovima univerzuma. Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.
Godine su prolazile, ja sam ozdravila, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali. Kvantna fizika mi je otkrila mikrosvijet u kojem se svijest i materija ne odvajaju. Da li se foton svijetla ponaša kao čestica ili val ovisi od svijesti promatrača, ali ja još uvijek ostajem u mojoj spoznaji vjerna Newtonovoj fizici i doživljavam materiju kao nešto čvrsto, kruto i vjerujem da se na to nešto može samo iz vana djelovati. Pri tome jasno odvajam svijest od fizikalnog svijeta. Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava da sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, ono moje filozofsko "Ja", je tako za mene godinama, ostajalo nedodirljivo.
"Promjeni obrazac u svojoj svijesti, kreni novim putevima spoznaje, učini nešto da tvoja duša uistinu postane dio tebe." čujem iz prošlosti poznati glas i ponovo vidim bolničku sobu i osjećam djedovu ruku na čelu.
"Misliš li da me je duša onog podneva uistinu napustila?" nesigurno pitam misao koja me svojom mudrošću potsjeća na davni trenutak buđenja.
"Ona je bila tvoj spasitelj, poklonila ti je vrijeme izlječenja, povela te je na tvoje prvo putovanje beskrajem i dozvolila tvom misaonom "Ja" da se vrati u život. Od tog trenutka ti živiš u svijetu dokazanog i potvrđenog, prihvaćaš samo gole činjenice i tražiš ljubav, prostor i vrijeme izvan sebe." glas je dolazio iz svih uglova prostora u kojem sam se nalazila.
Prisjećam se ponovo tog sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet mog postojanja.
Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, moje astralno tijelo se spaja sa tonovima velikog univerzuma i sklada simfoniju mog života. Povezujem tonove linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura mojih misli. Superstrune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima mog fizičkog tijela. Obasjano zrakama sunca moje tijelo blješti bojama sna. Vidim, kako duša univerzuma grli moje misli i zatvara krug mojeg postojanja.
Superstrune titraju i ja nošena ritmom ulazim sve dublje i dublje u sferu svog postojanja. Na svom horizontu vidim oči neba, blještave zvijezde koje mi pokazuju put ka podsvijesti, onom, još uvijek, gluhom kolu mojih stanja. To je onaj dio mene koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknuto dobiva obilježja mog vremena. Moje unutarnje oči vide titraje koje ja još uvijek ne osjećam. Ušla sam u svijet kvantne energije, vidim na koordinatama tri dimenzije i skakutanje najsitnijih čestica moje svijesti. To je moje prastanje, stanje koje je postojalo prije svih kasnijih stanja. Odjednom vidjeh najsitnije čestice kako se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama postaju valovi iz kojih izrastaju moje misone slike.
Ja neznam od kuda sam došla i kamo idem, ali tonovi koje naslućujem mi objašnjavaju zašto me glazba oduševljava i zašto me neka stara pjesma navodi na plač. Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i ja osjećam da jedino tu u dubini moje sfere sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećam punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni odlaze i spajaju moj mali univerzum sa velikim.
Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka moga sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak.
S druge strane istine, u tamnoj strani doline moga dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji me već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, određuje tijek mojega života.
Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo moje svijesti.
Potaknuta tim otkrićem ja se pitam, tko sam ja. Što osjećam i na što mislim kada kažem Ja? To je sigurno najfascinantniji objekt svih znanstvenih istraživanja od kada postoji čovjek. "Ja", tajnovitost te riječi sadrži u sebi sve ostale prirodne, još ne razjašnjene, tajne. Gdje, u kojem djelu mene, u kojem od četiri tijela se nalazi to veliko filozofsko "Ja" koje u sebi sadrži sve moje misli, moje osjećaje, moju svijesti i podsvijest?
U tom trenu spoznah da je upravo tu u tom naizgled nedodirljivom svijetu skriveno moje vrijeme, stvarna energija mog postojanja, to vrijeme koje u vrtlogu čestica i valova određuje i oblikuje sva moja tijela. Iz te dubine mog postojanja izviru svi pokreti koji dodiruju moju svijest kao misao ili kao uzdah, kao kucanje srca ili kao korak.
Bez spoznaje duše, onog emocionalnog uma ja nisam u stanju misao pretvoriti u osjećaj kojim mogu osjetiti zvjezdano tijelo, nisam u stanju osjete, izrasle iz osjetila, pretvoriti u osjećaje.
"Duša nije napustila moje tijelo, ona se sakrila u moju podsvijest, postala stranac koji me cijelo vrijeme prati, postala je sjena moje svijesti." rekoh pobjedonosno.
"Dozvoli joj da se vrati kao dio tvog utjelovljenog uma u tvoj trenutak." začuh ponovo glas iz prošlosti." Ti već godinama lutaš životom nesposobna da prepoznaš ljubav u sebi. Čitaš tekstove napisane srcem, ali ne osjećaš njihov pravi značaj. Bez duše Giordano Bruno nikada nebi osjetio ljepotu konačne spoznaje i nikada je nebi pretvorio u ljubav koja ga je vodila kroz šumu neznanja."
"Ali on je tu svjesnu spoznaju platio životom." pobuni se moje misaono Ja.
"Život bez emocionalnog uma nije život nego životarenje. Neteoretiziraj. Zavoli ponovo dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš osjetiti da je moj glas prošlost koju ne želiš zaboraviti."
"Bojim se one praznine koja je ostala u meni pri sjećanju na ono ljetno podne. Bojim se istine o trenutku nesreće, bojim se spoznaje o krivcu i bojim se pojave bolova koje sam prespavala."
"Vrati se misaono u onaj davni trenutak, doživi ga unutanjim očima, sjeti se udarca, odživi još jednom treptaj oka u kojem si vidjela vrata smrti. Nacrtaj ih u svojim emocijama, opiši ih srcem koje ni jednog trena nije prestalo kucati. Jedino tako ćeš uspjeti ponovo u sebi probuditi uspavani osjećaj, osjetiti ljubav, tu petu protegu istinskog postojanja."
Osjetih kako se u meni sukobljava osjećaj straha s vjerovanjem u glas koji je dolazio iz djetinjstva.
"To je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli." pomislih prisjećajući se ponovo onog ljetnog podneva i nesreće.
Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljiva podne. Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata.
Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Polagani iz daljine se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu.
"Imala si saobračajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.
Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
"To se tvoje astralno tijelo oslobođalo iz okova čvrste materije i ti si čula do tog trenutka još nečujnu simfoniju univerzuma."
Tada baš nisam razumjela što mi je on time želio reći, ali tonove koje sam tada čula nisam nikada zaboravila, a danas znam da je to bila moja podsvijest koja se sjedinjavala s tonovima univerzuma. Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.
Godine su prolazile, ja sam ozdravila, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali. Kvantna fizika mi je otkrila mikrosvijet u kojem se svijest i materija ne odvajaju. Da li se foton svijetla ponaša kao čestica ili val ovisi od svijesti promatrača, ali ja još uvijek ostajem u mojoj spoznaji vjerna Newtonovoj fizici i doživljavam materiju kao nešto čvrsto, kruto i vjerujem da se na to nešto može samo iz vana djelovati. Pri tome jasno odvajam svijest od fizikalnog svijeta. Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava da sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, ono moje filozofsko "Ja", je tako za mene godinama, ostajalo nedodirljivo.
"Promjeni obrazac u svojoj svijesti, kreni novim putevima spoznaje, učini nešto da tvoja duša uistinu postane dio tebe." čujem iz prošlosti poznati glas i ponovo vidim bolničku sobu i osjećam djedovu ruku na čelu.
"Misliš li da me je duša onog podneva uistinu napustila?" nesigurno pitam misao koja me svojom mudrošću potsjeća na davni trenutak buđenja.
"Ona je bila tvoj spasitelj, poklonila ti je vrijeme izlječenja, povela te je na tvoje prvo putovanje beskrajem i dozvolila tvom misaonom "Ja" da se vrati u život. Od tog trenutka ti živiš u svijetu dokazanog i potvrđenog, prihvaćaš samo gole činjenice i tražiš ljubav, prostor i vrijeme izvan sebe." glas je dolazio iz svih uglova prostora u kojem sam se nalazila.
Prisjećam se ponovo tog sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet mog postojanja.
Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, moje astralno tijelo se spaja sa tonovima velikog univerzuma i sklada simfoniju mog života. Povezujem tonove linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura mojih misli. Superstrune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima mog fizičkog tijela. Obasjano zrakama sunca moje tijelo blješti bojama sna. Vidim, kako duša univerzuma grli moje misli i zatvara krug mojeg postojanja.
Superstrune titraju i ja nošena ritmom ulazim sve dublje i dublje u sferu svog postojanja. Na svom horizontu vidim oči neba, blještave zvijezde koje mi pokazuju put ka podsvijesti, onom, još uvijek, gluhom kolu mojih stanja. To je onaj dio mene koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknuto dobiva obilježja mog vremena. Moje unutarnje oči vide titraje koje ja još uvijek ne osjećam. Ušla sam u svijet kvantne energije, vidim na koordinatama tri dimenzije i skakutanje najsitnijih čestica moje svijesti. To je moje prastanje, stanje koje je postojalo prije svih kasnijih stanja. Odjednom vidjeh najsitnije čestice kako se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama postaju valovi iz kojih izrastaju moje misone slike.
Ja neznam od kuda sam došla i kamo idem, ali tonovi koje naslućujem mi objašnjavaju zašto me glazba oduševljava i zašto me neka stara pjesma navodi na plač. Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i ja osjećam da jedino tu u dubini moje sfere sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećam punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni odlaze i spajaju moj mali univerzum sa velikim.
Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka moga sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak.
S druge strane istine, u tamnoj strani doline moga dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji me već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, određuje tijek mojega života.
Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo moje svijesti.
Potaknuta tim otkrićem ja se pitam, tko sam ja. Što osjećam i na što mislim kada kažem Ja? To je sigurno najfascinantniji objekt svih znanstvenih istraživanja od kada postoji čovjek. "Ja", tajnovitost te riječi sadrži u sebi sve ostale prirodne, još ne razjašnjene, tajne. Gdje, u kojem djelu mene, u kojem od četiri tijela se nalazi to veliko filozofsko "Ja" koje u sebi sadrži sve moje misli, moje osjećaje, moju svijesti i podsvijest?
U tom trenu spoznah da je upravo tu u tom naizgled nedodirljivom svijetu skriveno moje vrijeme, stvarna energija mog postojanja, to vrijeme koje u vrtlogu čestica i valova određuje i oblikuje sva moja tijela. Iz te dubine mog postojanja izviru svi pokreti koji dodiruju moju svijest kao misao ili kao uzdah, kao kucanje srca ili kao korak.
Bez spoznaje duše, onog emocionalnog uma ja nisam u stanju misao pretvoriti u osjećaj kojim mogu osjetiti zvjezdano tijelo, nisam u stanju osjete, izrasle iz osjetila, pretvoriti u osjećaje.
"Duša nije napustila moje tijelo, ona se sakrila u moju podsvijest, postala stranac koji me cijelo vrijeme prati, postala je sjena moje svijesti." rekoh pobjedonosno.
"Dozvoli joj da se vrati kao dio tvog utjelovljenog uma u tvoj trenutak." začuh ponovo glas iz prošlosti." Ti već godinama lutaš životom nesposobna da prepoznaš ljubav u sebi. Čitaš tekstove napisane srcem, ali ne osjećaš njihov pravi značaj. Bez duše Giordano Bruno nikada nebi osjetio ljepotu konačne spoznaje i nikada je nebi pretvorio u ljubav koja ga je vodila kroz šumu neznanja."
"Ali on je tu svjesnu spoznaju platio životom." pobuni se moje misaono Ja.
"Život bez emocionalnog uma nije život nego životarenje. Neteoretiziraj. Zavoli ponovo dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš osjetiti da je moj glas prošlost koju ne želiš zaboraviti."
"Bojim se one praznine koja je ostala u meni pri sjećanju na ono ljetno podne. Bojim se istine o trenutku nesreće, bojim se spoznaje o krivcu i bojim se pojave bolova koje sam prespavala."
"Vrati se misaono u onaj davni trenutak, doživi ga unutanjim očima, sjeti se udarca, odživi još jednom treptaj oka u kojem si vidjela vrata smrti. Nacrtaj ih u svojim emocijama, opiši ih srcem koje ni jednog trena nije prestalo kucati. Jedino tako ćeš uspjeti ponovo u sebi probuditi uspavani osjećaj, osjetiti ljubav, tu petu protegu istinskog postojanja."
Osjetih kako se u meni sukobljava osjećaj straha s vjerovanjem u glas koji je dolazio iz djetinjstva.
Zaustavih se u trenutku zenita ljetnoga dana. Malena crkvica sa znamenjem djedovog sveca, kojeg se više nesjećam, zasja pred mojim unutanjim očima. Mali auto u kojem sam sjedila se približava zatvorenim vratima hrama u kojem je djed nedeljom obično slušao misu jutarnjicu. Ruke na volanu auta, nisu moje ruke, netko drugi upravlja mojom sudbinom. Osjećam udarac, pred mojim unutarnjim očima puca staklo, lomi se u tisuće blještećih kapljica podenvnog sunaca, dok ja tonem u san. Vidim dlanove nekih drugih ruku, ruku koje su mi poznate ali neznam čije su, kako dodiruju moje lice i odnose moj dah ka suncu. Lebdim iznad crkvice, vidim ljude kako se skupljaju, vidim svoje tijelo kako nepokretno leži pored maloga auta, vidim mladića koji izlazi iz auta i plače nad mojim tijelom. Veliki bijeli auto se približava mjestu događaja, ljudi u bijelom stavljaju moje tijelo na nosila, čujem sirenu i onda više ne vidim i ne osjećam svoje tijelo.
"Pođimo za autom, nesmiješ ostati ovdje, tvoje tijelo te treba." začuh simfoniju univerzuma.
"Tvoja duša je krenula za tijelom koje je odalazilo, ali tvoja mladalačka tvrdoglavost joj više nije dozvolila da se utjelovi u tvom umu. Mladića koji je plakao nad tvojim tijelom si, iako toga nisi bila svjesna, u tom trenu prestala voljeti i prestala si vjerovati u ljubav, prognala si je iz svog sjećanja. Ti si, iako to onda nisi znala, bila jedini sudac njegovoj nepažnji." glas iz prošlosti nadjača tonove sna.
"Sjećam se da sam u tom trenu vidjela oči boje sna, oči koje sam pamtila iz nekog drugog trenutka. To nisu bile oči mladića koji je plakao, to su bile oči dječaka koji je stajao na izvoru vode koja je dolazila iz zemlje."
"Te oči si vidjela davno, prije nego si osjetila ljubav u sebi. Zaboravi na tren oči boje sna, prvo moraš osjetiti sva svoja tijela, sjediniti ponovo sva svoja "Ja" u svom utjelovljenom umu, osjetiti ljubav i početi stvarati svoje vrijeme."
"Daj mi znak gdje da počnem, kako da u kaosu osjećaja sjedinim one prave u istinsko postojanje?"
"Prisjeti se svega što si naučila, sjećanje je najbolji vodič ka budućnosti. Giordano Bruno te je svojim poetskim tekstovima uveo u njegov osjećajni labirint. Izgradi, slično njemu svoj Olimp i na njega smjesti svoja božanstva koja će te provesti kroz povijest ljudskog misaonog bogatstva. Na samom početku mudrosti se krije sjemenje iz kojeg se razvio i cvijet tvoje spoznaje. Nemoj se zadovoljavati samo viđenim, odslušanim i omirisanim. Pronađi u sebi svoj osjećajni labirint i počni spoznavati zrcalne ćelije. U njima se zrcali cijeli univerzum i sve postaje njegovog nastajanja. Tada ćeš prepoznati sva svoja ja, koja ćeš onda uistinu moći sjediniti s malim univerzumom tvog postojanja. Kada osjetiš u sebi uistinu petu protegu, kada ona postane dio tebe onda kreni u potragu za očima boje sna."
bglavac
edin.kecanovic
