Komentari su često dvosjekli mač koji može povrijediti i pisca i čitatelja koji komentira, stvoriti more nesporazuma, zametnuti svađu, zauzimanje strana "pro i contra", stvoriti hektičnu atmosferu i mnoge naljutiti...

Komentari znaju biti servilni, podilazeći, sladunjavi, otrovni i jetki...

Rat komentarima ponekad postane demonstracija toga "tko je pametniji"...

Ipak, nesporazumi najčešće nastanu iz toga što komentiramo pročitano iz neke svoje vizure, jer drugačije i ne možemo, a pisac teksta se naljuti što pročitano nismo shvatili onako kako je mišljeno i pisano...

Ti nesporazumi su nekako samorazumljivi i obje strane mogu biti na dobitku ako shvatimo da pišemo i čitamo napisano s pozicije vlastitog iskustva i da nitko "iz svoje kože ne može"...

O zasićenju i gubitku volje za komentiranjem sam već pisala i mnoge web stranice su zbog toga ukinule mogućnost komentiranja...

Isti slučaj je i na društvenim mrežama, zasićenje i zamor materijala se prvo vide na komentarima, pa mnoge od njih broje samo preglede...

Facebook stalno ugrađuje neke tehničke "dosjetke" ispod objava, kao što su @naglasak, prikačeni oni koji su već komentirali uz #...., a najnovije je upozorenje na objave i poziv na komentiranje...

To "kokodakanje koke kadgod snese jaje" je otužno, a fektanje komentara je nalik prosjačenju uz cestu...

Svojevremeno (dosta davno) me uporno nazivala poznata osoba sa zahtjevima da uklonimo jedno svjedočanstvo osobe koja je bila povrijeđena i razočarana postupcima te osobe i javno to obznanila...

Bilo je tu i prijetnji tužbama i svašta, ali je završilo samo rečenicom: "Ja želim samo lijepe komentare o sebi i svome radu"i mojim odrešitim da "takve komentare treba zaslužiti i opravdati", pa su pozivi prestali... 

Žustro i beskompromisno komentiranje pojača dinamiku do usijanja, a danas, većina ljudi samo u miru žele pročitati ono što ih zanima...