Neobična je to i jedinstvena priča...

Jedna prosanjana ideja je htjela "biti" i tako se jednoga dana rodila, i to kao "nedonošće"...

Naime, grunuli smo u javnost programski nedovršeni i preživjeli, baš kao i moj otac koji se rodio sa 7 mjeseci i preživio u vremenu bez inkubatora...

"Djetinjstvo magicusa" je bilo zaigrano, poletno i znatiželjno, baš kao i svako ljudsko djetinjstvo...

Bilo je to vrlo "bučno" razdoblje, baš onako kako djeca znaju biti bučna i van kontrole...

Slijedilo je ne uvijek lako učenje, prve pobune uzburkanih taština i pravih "tinejdžerskih ispada", odlazaka i povrataka, poplave komentara je smijenila potpuna suša...

Hejteri koji trebaju dramu su otišli na mjesta koja su dramu poticala i od nje živjela, a mi u miru napravili redizajn i prilagodili se tehnički galopirajućoj digitalnoj tehnologiji...

Nekako u to vrijeme su mnogi portali zabranili mogućnost komentiranja, da prikriju to zasićenje, mi smo odlučili ostaviti tu mogućnost, kao svojevrsni barometar, ali smo ugradili brojač "čitanosti" koji nam je bolje pokazivao "puls zainteresiranosti" i koji doista pokazuje da imamo puno više "tihih pratitelja" od aktivnih autora...

Ja inače volim komentare, ali još od ljeta baš nemam vremena za njih...

Već mjesecima kopam po našoj ogromnoj arhivi, uklanjam neaktivne linkove, istekle oglase, kreiram uvodne slike za objave koje su ostale bez njih bilo zbog autorskih prava ili nekih drugih razloga i upravo zbog toga ne stignem komentirati, ali ova "restauracija" nam je potrebna i moram je dovršiti"...

Naravno, u tom "velikom pospremanju" nailazim i na puno neuređenih tekstova, a uređivanje sadržaja će biti druga faza...

Uf, puno je to posla, ali kažu mudri ljudi: "U radu je spas"...