Ona je u komi i sanja svoj zadnji san. Varate se ako mislite da je koma ništavilo. Koma je dug san u kojem vidite cijeli svoj život koji se vrti kao na filmskoj traci. I vidi njega, njega koji je otišao prije nje davno, zar je čeka?, sretna je zbog te mogućnosti. I suza klizne ispod njenih vrelih zatvorenih kapaka, a usne se otvore kao da će nešto reći. To primjeti medicinska sestra i pozove doktora da ga upozori na mogućnost njene svjesnosti. Mahne doktor rukom i kaže, to nije ništa, koma je to. Ne zna za sebe.

A san poteče kao bujica koja se izlila iz svoga korita. I vidi sebe i njega na terasi kafića visoko negdje u planinama. Sve je bijelo i miriše na tek napadao snijeg. Jako je hladno jer na terasi nema nikoga. Sretni su zbog toga, jer njihovu ljubav ništa ne ometa. A bjelina bode oči, i zasljepljujuć je sjaj sunca. Ali što je to prema zasljepljujućoj sreći koju njih dvoje dijele.

Na stolu se hladi njihov čaj . Ona uzima svoj med i cijedi ga u njegov čaj, a On uzima svoj med i cijedi u njezin čaj. To je njihov mali zajednički ritual ljubavne sreće. Nekada su ih ljudi znali čudno pogledavati zbog toga,misleći da su neki smeteni čudaci dok bi se oni gledali u oči i smijali dugo, dugo, kao mala djeca. Neka, nije im bilo važno mišljenje drugih ljudi i nikada im nisu bila toliko važna obilježja vanjskog svijeta, imali su svoj unutarnji, koji su sami izmislili.

Odjednom ona upita njega, reci, je li ovo san, ja sanjam, ako sanjam ne želim se probuditi, želim biti s tobom. Nemoj me ostaviti. On se samo blago nasmiješi i nestane.

Iznenada se ona probudi u svojoj bolničkoj sobi i otvori oči. Ispred sebe vidi, zaogrnutog suncem i duginim bojama, ljubav svoga života. Ruke pruža prema njoj i diže je iz kreveta, a ona je tako lagana, kao perce, kao dašak, ne osjeća više teret tijela i dok monitor uz bolnički krevet jednoličnim zvukom prikazuje ravnu crtu On je prima u zagrljaj i pita......ideš li sa mnom....idemo li dalje skupa.......