Dan kao stvoren za ljubav, sunčan, topao i mek. Bračni par sjedi u kafiću i ispija piće. Ona čaj a on kapučino. Ona je sretna jer voli svoga muža koji joj je upravo usipao med i limun u čaj. To može samo netko tko te voli, zar ne? Danas će mu opet reći kako je imala sreće u životu jer je pronašla baš njega, ali to će kući u intimnosti svoga doma. Sramežljivost je prijeći da mu ljubav pokaže javno, da ga zagrli, da ga poljubi. Zato šuti dok on uzima novine u ruke.

Za to vrijeme on misli, danas joj moram reći, ali kako? Ne volim je više, ne podnosim je. Gdje je nestao onaj žar i gdje su mi oči i pamet bili. Ne, ne volim je više i gotovo. Pa ta me nikada ne zagrli, ne poljubi, tek kad dođemo kući malo se razleti oko mene. Meni to nije dovoljno, ja želim da cijeli svijet zna kad me netko voli, osim toga ona nema pojma da volim drugu ali to ću joj naravno zatajiti. Možda napravi scenu, ali sve se bojim plakati će, a ja neću znati nositi se sa njenim suzama.

U kutu stoji žena i promatra ovaj par i misli se, ovaj muškarac voli svoju ženu iako čita novine usipao joj je med u čaj,a koji muškarac bi to danas napravio, dok ona šuti i bulji u prazno i čini se udaljena stotinama kilometra od njega. Odmah se tu vidi tko koga voli.

Odjednom On progovori….draga, moram ti nešto reći…….Ona će na to......i ja tebi…….Tko će prvi?......................