Sjede u kafiću On i Ona. On je naručio čaj Ona kapučino. Ne gledaju se, ne razgovaraju jer On čita novine a za to vrijeme Ona sipa med u njegov čaj i cijedi limun kao da mu dušu vadi jer Njemu ne smije ništa pofaliti. On je bolestan i za tri mjeseca će umrijeti ali to ne zna, misli ona. Pita Ga , jeli mu hladno a On mrzovoljno odgovara da nije. Zna Ona da je neraspoložen jer se ne osjeća dobro, ali želi Mu ugoditi, jer to su Mu zadnji dan. To je zadnje sunce koje će ih skupa grijati, možda i zadnji zajednički čaj. Njene misli su s njim iako Ona ne zna da su i Njegove s njom samo to ne pokazuje. Ona ne zna da je On sinoć sanjao smrt. Još malo,rekla mu je smrt i doći ću po tebe,a zadnje trenutke budi s Njom. Zato On šuti jer ne zna kako da prevlada teret koji ga tišti, Najradije bi joj rekao da je voli, ali oduvijek je bio muškarac težak na riječima i spor na izražavanju emocija.

Primjećuje Ona da ih neka mlada djevojka sa strane promatra, tko zna što misli, postariji bračni par kojeg Ona dvori ko služavka dok On  zgubidan čita novine.Samo neka ona misli što hoće naša je ljubav bezriječa,nema tu volim te , ljubavi moja. Jutros sam zato u svojoj torbici pronašla čokoladicu u obliku srca. Volim njegove male pažnje koje nisu za javnost jer naša je ljubav samo naša, intimna i bezriječna.