Terasa kafića bila je poluprazna što mu je i odgovaralo jer samo što nije stigla Ona. Njegova ljubljena, pjesma njegove duše, njegova najmilija. Imao je osjećaj da će se sav raspuknuti od silne sreće. Sve je pripremio u dogovoru sa konobaricom kafića. Na stolu u vazi stajao je buketić cvijeća, naručio je dva ledena čaja, za sebe i Nju, sa puno leda tako da joj bude svjež i hladan kad stigne jer imala je pomalo iritirajući običaj kašnjenja preko svake mjere.

Ali čekati će On nju, čekati će je koliko god bude trebalo, pa voli je toliko da se to riječima ne da opisati. Kupio joj je mali privjesak – zlatno srce. Dao ga je konobarici da ga zamrzne u kockici leda i ubaci joj u čaj. Već joj je u mislima vidio izraz lica, nježno lice njegove ljubljene u trenutku dok se led topi a malo zlatno srce se oslobodi ledenog okova. Zabljesnut će pred njenim očima kao znak njegove ljubavi i pažnje. Čim stigne Ona,  konobarica je dobila zaduženje da pusti Njenu omiljenu pjesmu. Atmosfera i ugođaj trebali su biti savršeni i bez greške……

Zapalio je cigaretu, jer Ona već dugo kasni, zapravo nikada nije toliko kasnila, što li joj je. Led se već odavno otopio a zlatno srce je dodirnulo dno stapajući se sa žutilom ledenog čaja.

 Iznenada On dobije poruku na mobitel.

 -„Ne čekaj me ni sad ni ikada više. Ja nisam žena za tebe, ne mogu ti sad porukom objasniti zašto a ne želim niti uživo, uglavnom nikada ne bi razumio. Bolje je ovako vjeruj mi i oprosti ako možeš.“

Jedno vrijeme je ukočeno gledao ispred sebe tupo, prazno i gotovo nestvarno a tada On uzme čašu na čijem se dnu sada već žalosno vuklo ne samo maleno zlatno srce već i njegovo vlastito i zdrobi je vlastitim rukama. U ruci mu ostadoše krhotine stakla, ljepljivog čaja i lažni sjaj njegove neuzvraćene ljubavi.

Uzme zlatno srce, pruži ga konobarici i izađe iz kafića………..