VIII. STVARALAČKA

MORALNOST - 2

 

No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta.

 Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa.

On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese.

Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj mali prst i stvaram potrese."

Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.

Naravno, to je neobično shvaćanje slobode.

Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.

No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo pod izborom.

 Izbori su uglavnom naše odluke motivirane užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.

No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj pobjegnemo kad stigne.

Ne možete planirati da budete sretni.

Možete planirati da postojite, ali postojanje i nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja.

Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt može biti iznimno ugodno iskustvo.

Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno.

Nisi "slobodan" da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave, ili zaustavio određene refleksne radnje.

To nisu prepreke slobodi, to su uvjeti za slobodu.

Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u pravokutnu kružnicu.

Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće.

Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja.

Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti nešto kontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući
svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajući bol.

S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija.

Tada se postavlja pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja?

Teorija da mi neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci riječi.

Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jer mi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam
tako odlučio.

Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za
mene biti ugoda.

Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol.

Ukratko, teorija vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.

No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim budućim ciljem proglasim "svoju ugodu".

Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima,
to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima.

Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi - osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću.

Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, ali zapravo nema načina da budem siguran hoće li me to učiniti
sretnim.

Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno.

Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete
istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate.

Takve kontradikcije jedine su stvarne vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.

Postoji još jedna teorija o determinizmu.

Ona tvrdi da su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne.

To je samo drugačiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između "ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesni ili nesvjesni?

Koga pokreću ti procesi?

Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja".

Stvarni čovjek, "organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija.

I zato što on to jest, njega ona ne pokreće.

Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija.

Dapače, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga.

To je kao što oči vide, ali ne
vide same sebe.

Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.

Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem.

No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja.

Ideja o tome da prošlost
određuje budućnost može biti tek jezična iluzija.

Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti,
može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost.

Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.

Boca se razbila.

Pala je na tlo.

Ja sam je ispustio.

Moji su prsti bili skliski.

Imao sam nasapunane dlanove.

Je li dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"?

Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo.

Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona
morala pasti.

Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ih ništa ne može izmijeniti.

Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu određeni, determinirani, nego su dosljedni.

Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događaje izbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.

Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno da u moralnu sferu donosi način života koji ima sva obilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.

Alan Watts

nastavlja se...