Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomiješaju sa stvarnošću,
različiti načini simbolizirani sa stvarnosti učinit će se kontradiktornima.

Znanstveni način simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog načina, no to ne znači da u njemu ima imalo više "istine".

Je li ispravnije razvrstavati zečeve prema njihovu mesu, ili prema krznu?

Ovisit će o tome što s njima želite učiniti.

Sukob između znanosti i religije nije pokazao da je religija u krivu, i znanost ima pravo.

Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da ni
jedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost.

A budući da su religiju zlorabili kao sredstvo pravog razumijevanja i posjedovanja misterija života, bilo je prijeko potrebno poduzeti određenu mjeru "raskrinkavanja".

No, čini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj način, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu radost i smisao samoga života.

Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i više su se bavile budućnošću nego sadašnjošću.

Religija želi osigurati budućnost i nakon smrti, dok je znanost želi osigurati do trenutka smrti, te odgoditi samu smrt.

Samo, sutrašnjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva značenje,
nismo li u općem dodiru sa stvarnošću naše sadašnjosti.

Naime, ona se događa danas, a mi stvarno živimo - jedino u sadašnjosti.

Nema druge stvarnosti od ove sadašnje Stvarnosti, tako da bi - čak i kad bi netko živio beskonačno
dugo - živjeti za budućnost značilo da je trajno promašio bit.

Upravo je ova stvarnost sadašnjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono što izigrava sve definicije i opise.

Ovdje je taj tajanstveni stvarni svijet, koji riječi i ideje nikada ne mogu uhvatiti.

Živeći prijeko za budućnost, mi smo izvan dodira ovog izvorišta i središta života; kao rezultat, čitava ona magija nadijevanja naziva i mišljenja dovela nas je do svojevrsnog privremenog sloma živaca.

Čudesa tehnologije navela su nas da živimo u užurbanom svijetu koji se ravna po satu i čini nasilje nad biologijom čovjeka, i sve nam to omogućava da ne radimo ništa drugo nego da sve brže i brže progonimo svoju budućnost.

Promišljena misao više nije sposobna nadzirati tu zvijer u čovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenja divljine, a proganjanje vlastitih iluzija čini nas izluđenima i razdraženima.

Specijaliziranost u rječitosti,
razvrstavanju i mehaniziranom razmišljanju udaljila je čovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" koje vladaju njegovim tijelom.

Nadalje, učinila je da se osjeća krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja".

I tako, kad se sva filozofija razriješila relativizmom i više nije bila u stanju stvoriti ustaljen doživljaj svemira, ono izolirano
"Ja" počelo se osjećati bijednim, nesigurnim i uspaničenim, nalazeći da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti s cjelokupnim njegovim bićem.

Naravno, nema ništa novo u ovoj tvrdnji o otkriću kako ideje i riječi ne mogu dokučiti krajnji misterij života, te da Stvarnost ili, želite li - Bog, ne može biti shvaćena ograničenim umom.

Jedina novost jest što se ova tvrdnja sada više odnosi na društvo nego na pojedinca; ona se osjeća posvuda i nije ograničena samo na nekolicinu.

Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaća da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: čovjek mora predati svoj osjećaj odvojenosti "Ja", i mora se suočiti s činjenicom da ne može znati, to jest definirati ono krajnje.

Ove tradicije također prihvaćaju da iza ovih točaka leži "vizija Boga" koja se ne može oblikovati riječima, i koja je zasigurno nešto posve različito od onog zamišljenog vremešnoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesnički rečeno,
od svjetlosti koja zasljepljuje.

One nam također govore da je ova vizija obnavljanje nečega što smo jednom već imali, ali i "izgubili", jer to nismo poštovali, ili nismo mogli poštovati.

Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest o tome "nečemu" što se ne može definirati, što nazivamo životom, sadašnjom stvarnošću, velikim strujanjem, vječitim sada - svijest bez osjećaja da smo od toga odvojeni.

U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to više nije Bog; to je čovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko, tvrdo, dugačko, kratko, atom, svemir.

Spremno bismo se složili sa svakim teologom koji sažalijeva panteizam i
kaže da ovi djelići iz svijeta riječi i međusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamišljene kao utvrđene i  udaljene jedinke - nisu Bog.

Zatražite li od mene da vam pokažem Boga, pokazat ću vam sunce, ili stablo, ili crvića.

Ali, kažete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvić, i sve druge svari?", bit ću
prisiljen reći vam da ste posve i u cijelosti promašili.

Alan Watts

nastavlja se...