Filozofi, primjerice, često ne uspijevaju prepoznati da se njihove misli o svemiru odnose i na njih same, i na njihove misli.

Ako je svemir beznačajan, jednako je takva i izjava da je to tako.

Ako je ovaj svijet tek opaka
zamka, onda je takav i onaj tko optužuje, a lonac naziva svoj poklopac crnim.

U najstrožem smislu, mi uopće ne možemo stvarno misliti o životu i stvarnosti, jer bi to moralo uključivati mišljenje o mišljenju, razmišljanje o razmišljanju, i tako ad infinitum.

Može se samo pokušati s racionalnom, opisnom filozofijom svemira, pod pretpostavkom da je čovjek posve odvojen od njega.

No, ako ste vi i vaša misao
dio tog svemira, ne možete stati izvan njih, da bi ih opisali.

Zato se svi filozofski i teološki sustavi na kraju moraju raspasti.

Da bi "poznavali" stvarnost, ne možete se nalaziti izvan nje i definirati je; morate ući u nju, postati ona i osjetiti je.

Spekulativna filozofija, kakvu poznajemo na Zapadu, gotovo je u cijelosti simptom podijeljenog uma, čovjeka koji se pokušava smjestiti izvan samoga sebe i svog iskustva da bi ga oblikovao riječima i definirao.

To je začarani krug, kao i sve ostalo što poduzima podijeljeni um.

S druge strane, shvaćanje da je um zapravo nepodijeljen, mora imati odgovarajući i jednako tako dalekosežan utjecaj na misao i djelovanje.

Kao što se filozof pokušava smjestiti izvan sebe i svoje misli, jednako tako, kao što smo vidjeli, i običan čovjek pokušava stati izvan sebe, svojih emocija i osjetila, svojih osjećaja i želja.

Rezultati su nevjerojatna konfuzija i pogrešna usmjerenost, a mora ih prekinuti otkriće o jedinstvenosti uma.

Tako dugo dok je um rascijepljen, život nam je neprestan sukob, napetost, frustracija i srušena iluzija.

Patnja se taloži na patnju, strah na strah, a dosada na dosadu.

Što se više mušica bori da bi se iskoprcala iz meda, to će brže
utonuti u nj.

Pod pritiskom tolike napetosti i uzaludnosti, nije ni čudo da svi ljudi traže olakšanje u nasilju i enzacionalizmu, u lakomislenom iskorištavanju vlastitih tijela, teka, materijalnog svijeta i svojih supatnika.

Ne može se izračunati koliko sve to mora pridodati onim nužnim i neizbježnim patnjama našeg postojanja.

No, nepodijeljeni um oslobođen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nađe
negdje drugdje, a ne ovdje i sada.

 Svaki se trenutak živi u potpunosti, pa se tako javlja osjećaj ispunjenosti i upotpunjenosti.

Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kuša svako jelo, žuri dalje ništa ne probavivši, samo da bi
utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog.

Ne nalazi ništa dobro, jer ništa uistinu i nije kušao.

Kad s jedne strane shvatite da živite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim ovoga što je sada, nema ni prošlosti, ni budućnosti, tada se morate opustiti i kušati taj trenutak u cijelosti, pa bio on užitak ili bol.

Odjednom postaje očitim zašto postoji ovaj svemir, zašto su stvorena svjesna bića, zašto osjetilni
organi, zašto prostor, vrijeme i promjene.

Posve nestaje čitav onaj problem procjenjivanja prirode, pokušaja da
život znači nešto u smislu njegove budućnosti.

Očito, sve postoji za ovaj trenutak.

To je ples, a kad plešete, ne
namjeravate nekuda dospjeti.

Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da nešto slijedite ili da bježite od ralja pakla.

Koliko dugo već planeti kruže oko Sunca?

Idu li nekuda, i kreću li se sve brže i brže da bi tamo stigli?

Koliko se već puta proljeće vratilo na zemlju?

Dolazi li svake godine sve brže i ljepše, da bi bilo sigurno kako će biti bolje nego prošlog proljeća, i žuri li na svom putu do proljeća koje će nadmašiti sva dosadašnja?

Smisao i svrha plesanja je - ples.

Kao i glazba, i ples je ispunjen svakog svog trenutka.

Nećete odsvirati sonatu da
biste došli do završnog akorda, i ako su značenja stvari jednostavno u njihovim završecima, skladatelji ne bi niti pisali išta drugo, osim finala.

Međutim, moglo bi se usput uočiti kako je za glazbu naše kulture karakteristično da je u nekim aspektima napredna, te da se ponekad čini kao da je odlučno krenula putem do svog budućeg klimaksa.

No, kad tamo dospije, ne zna više što bi učinila sama sa sobom.

Beethoven, Brahms i Wagner naročito su krivi za skladanje veličanstvenih vrhunaca i završetaka, raspršujući ih potom gotovo u istom akordu sve više i više, i uništavajući taj trenutak svojim oklijevanjem da ga napuste.

Kada se svaki trenutak pretvori u očekivanje, odričemo se ispunjenog života, a smrti se užasavamo, jer čini se da svim očekivanjima ovdje mora doći kraj.

Dok ima života, ima i nade - i ako netko živi jedino u nadi, tada smrt
doista i jest kraj.

Ali, nepodijeljenom umu smrt je samo još jedan trenutak, potpun kao i svaki trenutak, i ne može odati svoju tajnu ako nije proživljena u potpunosti - I s voljom u nju liježem. (raku, op.p.)

Smrt je sažetak istine, da smo mi u svakom trenutku gurnuti u nepoznato.

Ovdje je svako prianjanje uz sigurnost prisiljeno na povlačenje; posvuda gdje se prošlost odbaci i sigurnost napusti, obnavlja se život.

Smrt je nepoznanica u kojoj smo svi mi živjeli prije rođenja.

Ništa nije stvaralačkije od smrti, jer ona predstavlja čitavu tajnu života.

To znači da se prošlost mora napustiti, da se nepoznato ne može izbjeći, da "Ja" ne može trajati i da se ništa ne može učvrstiti jednom za svagda.

Kad čovjek to spozna, on živi prvi put u svom životu.

Zadržavajući dah, on će ostati bez njega.

Oslobađajući nešto, on to nalazi.

Und so lang du das nicht hast,
Dieses: stirb und werde,
Bist du nur ein trueber Gast
Auf den dunklen Erde

I tako dugo dok to ne spoznaš,
ovo: umri i budi,
tek ožalošćen si gost
na ovoj mračnoj zemlji.

Goethe, Zapadno-istočni razgovor

Alan Watts

nastavlja se...