I. DOBA TJESKOBE - nastavak

 

Ti idoli nisu samo čvrsta obličja, kakvo je zamišljeni lik Boga kao staroga gospodina koji sjedi na zlatnom prijestolju.

Oni predstavljaju i naša vjerovanja, našu obožavanu i unaprijed zamišljenu istinu,
koja ometa bespogovorno otvaranje našeg uma i srca stvarnosti.

 Ispravna uporaba predodžaba bila bi izraziti istinu, a ne posjedovati je.

 Ovo se uvijek priznavalo u velikim orijentalnim tradicijama kakve su budizam, vedanta i taoizam.

Ovo načelo nije bilo nepoznato ni kršćanima, jer se podrazumijevalo kroz priču o Isusu i njegovim
učenjima.

Njegov je život od samog početka bio opće prihvaćanje i prigrljivanje nesigurnosti.

"Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu."

Ovo je načelo još točnije ako se Krist smatra božanskim u onom najortodoksnijem smislu, to jest kao jedinstvena i posebna inkarnacija Boga.

Naime, osnovno pitanje priče o Kristu jest da ova "slika i prilika" Boga postaje izvorištem života kroz sam čin svog uništenja.

Učenicima, koji su se nastojali priljubiti uz Njegovu božanstvenost
oblikovanu u Njegovoj ljudskoj osobnosti, objasnio je: "Ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod."

Na isti ih je način upozorio: "Vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem,
Branitelj (Duh Sveti) neće doći k vama."

Ove se riječi mogu primijeniti na kršćane danas više no ikad prije, i točno govore o cjelokupnom stanju našega vremena.

Mi, zapravo nikada nismo uistinu shvatili onaj revolucionarni smisao prikriven u njima - nevjerojatnu
istinu kako je ono što religija naziva predodžbom Boga utemeljeno na odustajanju od bilo kakvog vjerovanja u ideju Boga.

Istim onim obrnutim zakonom, mi otkrivamo "beskonačno" i "apsolutno", i to ne tako da nastojimo pobjeći od konačnog i relativnog svijeta, nego najpotpunijim prihvaćanjem svih njegovih ograničenja.

Ma kako to
paradoksalno izgledalo, mi na taj način držimo svoj život smislenim samo kad uvidimo da je on bez svrhe, te spoznajemo "misterij svemira" samo kad smo uvjereni da o njemu ništa ne znamo.

Običan agnostik, relativist ili
materijalist ne uspijeva doprijeti do ove točke, jer on ne slijedi svoj misaoni tok dosljedno do samog njegova kraja - kraja koji bi za njega bio iznenađenje života.

On prerano napušta vjeru, otvara se stvarnosti i dopušta svom umu
da se ukalupi u doktrini.

Otkriću misterija, onom čudu nad čudima nije potrebno nikakvo vjerovanje, jer vjerovati
možemo samo u ono što smo već spoznali, unaprijed zamislili i oblikovali u svojoj mašti.

Samo, ovo je iznad
svake mašte.

Ne treba nam ništa drugo do dovoljno široko otvoriti oči svog uma, i "istina će izaći na vidjelo".

 

 

Alan Watts