Što je iskustvo?

Što je život?

Što je pokret?

Što je stvarnost?

Na sva ova pitanja moramo dati odgovor koji je i sv. Augustin dao na pitanje: "Što je vrijeme?"

Rekao je: "Ja to znam, ali kada me pitate - ne znam."

Iskustvo, život, pokret i stvarnost - sve su to mnogi zvuci, koji se koriste da bi simbolizirali sveukupnost osjeta, misli, osjećaja i želja.

A upitate li me: "Što su to osjeti, itd.?", mogu vam jedino odgovoriti: "Ne budite smiješni. Znate vrlo dobro što je to.

Ne možemo nastaviti s definiranjem stvari do beskonačnosti, a da se ne počnemo kretati u krugu.

Definirati znači utvrditi, a kad se doista udubite u to, stvarni život nije utvrđen."

Na kraju prethodnog poglavlja napomenuo sam da ono krajnje nešto, što se ne može definirati ili utvrditi, može biti predstavljeno i riječju Bog.

Ako je to istina, mi Boga poznajemo sve vrijeme - samo, kad započnemo
razmišljati o tome, više to ne znamo.

Jer, kad započnemo razmišljati o iskustvu, pokušavamo ga utvrditi i smjestiti u krute oblike i ideje.

To je stari problem - pokušavamo uvezati vodu u paketiće, ih zatvoriti vjetar u kutiju.

Ipak, religija je oduvijek podučavala da je "Bog" netko, od koga se može očekivati mudrost i vodstvo.

Prigrlili smo ideju da se mudrost - to jest znanje, savjet i podaci - mogu izraziti i verbalno, posve određenim smjernicama.

Ako je to istina, teško je uvidjeti kako se može dobiti imalo mudrosti od nekoga, koga nije moguće čak ni
definirati.

No, zapravo, vrsta mudrosti koja se može ugurati u oblike određenih smjernica vrlo je malena, a velik dio mudrosti koju koristimo u svakidašnjem životu nikada ne stiže do nas kao verbalna informacija.

Mi nismo naučili kako disati, gutati, vidjeti, ni kako da nam krv cirkulira, kako da probavljamo hranu ili se odupiremo bolestima pomoću bilo kakvih dobivenih izjava.

Unatoč tome, ove se pojave događaju kroz najsloženije i čudesne procese, koji se ne mogu ponoviti nikakvim proučavanjem knjiga ili nekim tehničkim vještinama.

Ovo je stvarna mudrost - ali, naš
mozak nema s njom baš mnogo veze.

 To je vrsta mudrosti koja nam je potrebna da riješimo stvarne, praktične probleme ljudskoga života.

Već i do sada je za nas učinila prava čuda, pa nema razloga da ne učini i još mnogo više.

Bez ikakvih tehničkih pomagala ili proračuna, golubi-pismonoše se iz velikih udaljenosti mogu vraćati na mjesta svog odlaska, ptice selice iz godine u godinu posjećuju ista mjesta, a biljke "oporučno ostavljaju" nevjerojatne sustave za raspršivanje svojih sjemenki pomoću vjetra.

Naravno, oni ne rade sve ovo "s namjerom", što samo znači da to ne planiraju i ne osmišljavaju.

Kad bi mogli govoriti, ne bi znali objasniti kako to obavljaju ništa bolje no što bi nam prosječan čovjek mogao objasniti kako otkucava njegovo srce.

"Sredstva" kojima se sve to postiže zapravo su organi, i procesi koji se odvijaju u tijelu - to znači, tajanstven uzorak kretanja, koji mi ne razumijemo i zapravo ga ne znamo definirati.

Međutim, općenito govoreći, ljudi su
prestali razvijati instrumente svog tijela.

Sve više i više nastojimo utjecati na prilagođavanje životu služeći se
vanjskim napravicama, te pokušavamo riješiti svoje probleme svjesnim razmišljanjem, umjesto svojim nesvjesnim
znanjima.

A to nam šteti mnogo više, nego što bismo uopće i željeli pretpostaviti.

Tako, postoje "primitivne" žene
koje mogu roditi dijete tijekom rada u polju, te nakon što obave nekoliko radnji da bi provjerile nalazi li se beba na sigurnom, je li joj toplo i udobno, nastavljaju s prekinutim poljskim radovima.

S druge strane, civilizirana žena
mora biti prevezena u složen bolnički sustav, i tamo - okružena liječnicima, sestrama i bezbrojnim uređajima - prisiljava jadno stvorenje da ugleda svjetlost svijeta uz pomoć produženih trudova i iscrpljujućih bolova.

Istina je, antiseptički uvjeti spašavaju od smrti mnoge majke i novorođenčad.

No, zbog čega ne možemo imati i antiseptičke uvjete, i prirodan, lagan način rađanja djeteta?

Odgovor na ovo i mnoga slična pitanja bio bi da smo naučili zapostavljati, prezirati svoja tijela i činiti nad njima pravo nasilje, te svu svoju vjeru pokloniti svojim mozgovima.

Stvarno, posebna bolest civiliziranog čovjeka mogla bi se opisati kao blokada ili rascjep nastao između njegova mozga (naročito korteksa) i ostatka njegova tijela.

Ovo odgovara rascjepu između "Ja" i "ja", između čovjeka i prirode, te podsjeća na uroborosa, zabludjelu zmiju koja ne zna da rep i glava pripadaju jedno drugome.

Na sreću, posljednjih su se godina pojavila najmanje dva znanstvenika
koji su pozornost ostalih skrenuli na ovaj rascjep; bili su to Lancelot Law Whyte i Trigant Burrow.*

Ovu je bolest Whyte nazvao "europskom disocijacijom", ne zato što bi bila svojstvena jedino europsko-američkoj civilizaciji,
nego zato što je za nju posebno karakteristična.

Na jedan ili drugi način, civilizirani čovjek slaže se sa sv. Franjom, razmišljajući o tijelu kao o Bratu Magarcu.

No, čak su i teolozi priznali da izvor zla i gluposti nije u fizičkom organizmu kao cjelini, nego u odrezanom, odvojenom mozgu, koji nazivaju "voljom".

Kad uspoređujemo ljudsku želju sa životinjskom, možemo naići na mnoge nevjerojatne razlike.

Životinja teži tome da jede svojim želucem, a čovjek svojim mozgom.

 Kad životinja napuni želudac, ona prestaje jesti, ali čovjek nikada nije siguran kada treba stati.

I kada pojede onoliko koliko mu želudac može podnijeti, još uvijek se osjeća praznim, još uvijek osjeća nagon za daljnjim zadovoljenjem.

 Velikim je dijelom tako zbog tjeskobe, zbog spoznaje da je stalan priljev hrane nesiguran.

I zato, jedi koliko možeš, dok to još možeš.

Tako je i zbog spoznaje da je u ovom nesigurnom svijetu nesiguran i
užitak.

To je razlog da se trenutna ugoda uzrokovana jelom mora iskoristiti najviše što je moguće, iako se time
provodi pravo nasilje nad probavnim traktom.

Alan Watts

nastavlja se...