VI. ČUDESNI TRENUTAK - 3
Značajno je primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne opuštanja.
No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju.
Dok to obavlja, uistinu
je trom.
Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjeg otpora.
Stoga, do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti.
Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se
svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnom smjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.
Pa kako onda, u svjetlu ovih načela, um apsorbira patnju?
Tako da otkriva da su otpor i bijeg - postupak našega "Ja" - zapravo pogrešni potezi.
Bol se ne može izbjeći, a odabrati otpor kao obranu samo će je još pogoršati; čitav je sustav potresen šokom.
Uviđajući nemogućnost takvog tijeka događaja, on mora djelovati u skladu sa svojom prirodom - ostati stabilan, i apsorbirati.
Ostati stabilan znači suzdržati se od pokušaja da se odvojite od boli, jer znate da to ne možete.
Bježanje od straha je - strah, borba protiv patnje je patnja, nastojanje da budete hrabri je uplašenost.
Ako um pati, i um je patnja.
Mislilac nema drugog oblika, osim svoje misli.
Nema bježanja.
No, sve dok niste svjesni neodvojivosti mislioca i misli, nastojat ćete pobjeći.
Iz rečenog posve prirodno slijedi apsorbiranje.
To nije nikakav napor; um to čini sam od sebe.
Uvidjevši da se ne može pobjeći od patnje, um joj se prepušta, apsorbira je i postaje je svjestan, bez ikakvog "Ja" koje je osjeća, ili joj se opire.
On doživljava iskustvo patnje na isti onaj potpuni način nesvjestan sebe, kojim doživljava i iskustvo
zadovoljstva.
Patnja je narav ovog sadašnjeg trenutka, a "Ja" može živjeti jedino u ovom trenutku.
Ponekad, kad se otpor smanji, bol nas jednostavno napušta ili se smanjuje na razinu koja se lakše podnosi.
Drugi put ona ostaje, no nepostojanje ikakva otpora dovodi do načina osjećanja boli koji nam je toliko nepoznat, da ga je teško i opisati.
Bol više nije problematična.
Ja je osjećam, no ne osjećam i poriv da je se riješim, jer sam otkrio da
su patnja i nastojanje da se odvojim od nje zapravo isto.
Željeti izaći iz patnje jest patnja; "reakcija" našeg "Ja" nije udaljena od patnje.
Kad to shvatimo, želja za bijegom "ujedinjuje" se sa samom patnjom i nestaje.
Zaboravljajući na trenutak aspirin, vi svoju glavu ne možete odvojiti od glavobolje onako kao što svoju ruku
možete odmaknuti od plamena.
"Ti" je jednako "glava", a ona je jednako "bol".
Kada stvarno uvidite da vi jeste
bol, bol prestaje biti motivom, jer nema nikoga koga bi trebalo uklo-niti.
Sve se u pravom smislu riječi završava bez posljedica.
Boli - i točka.
Međutim, ovo nije pokus koji bi trebalo držati u pričuvi za trenutke krize, kao neki trik.
To je način života.
On znači biti uvijek svjestan, budan i osjetljiv za sadašnje trenutke, u svim svojim djelovanjima i odnosima ma kakvi oni bili, počevši od ovog trenutka.
Za uzvrat, to ovisi o uviđanju da zaista i nemate drugog izbora, osim da budete svjesni.
Naime, ne možete se odvojiti od sadašnjosti, i ne možete je definirati.
Zapravo, možete i odbiti da to
priznate, ali samo uz golem i uzaludan napor - trošeći čitav svoj život na opiranje neizbježnom.
Kad se to jednom shvati, zaista je besmisleno reći da postoji izbor ili alternativa između ta dva načina života, između opiranja struji u jalovoj panici i držanja očiju otvorenih za čuda preobraženog i uvijek novog svijeta.
Ključ je u razumijevanju.
Zapitati kako to treba učiniti, kojom tehnikom ili metodom, kojim postupcima ili po kakvim
pravilima značilo bi - posve promašiti.
Metode služe za stvaranje nečega što još ne postoji.
Mi se bavimo razumijevanjem nečega što jest - sadašnjim trenutkom.
To nije psihološka ili duhovna disciplina za razvoj samoga
sebe.
To jednostavno znači biti svjestan sadašnjeg iskustva, i shvatiti da sebe ne možete niti definirati, niti
razdvojiti od njega.
Nema pravila, osim: "Gledaj!"
Nije tek oblik poetskog izražavanja kad se kaže da uma otvorenog na ovaj način mi gledamo jedan nov svijet, onako nov kako je bio nov i u onim prvim danima Postanka, "kad su jutarnje zvijezde pjevale uglas, a sva djeca Gospodnja kliktala od radosti."
Pokušavajući sve proteklo
shvatiti pomoću sjećanja i riječi, mi kao da smo većinu naših života proveli zagnjurivši noseve u knjige, nikada ne podigavši pogled na ono ispred nas.
Whiteheadeova kritika tradicionalnog obrazovanja mogla bi se primijeniti na čitav naš način života: "U našoj skolastičkoj svakodnevici mi smo suviše zaokupljeni knjigama.
... U Edenskom vrtu, Adam je pogledao životinje prije no što će im nadjenuti nazive; u tradicionalnom sustavu, djeca daju imena i prije no što su ih ugledala.
bglavac
edin.kecanovic
