31. ZADNJI KAMEN(ČIĆ)

 

        Brat i sestra sjedili su na obali jezera. Bacali su kamenčiće u vodu, nehajno, zamišljeno, kako se to već radi u nedjeljno popodne.

        “Dokle bismo morali bacati kamenčiće, pa da se jezero napuni”? pitao brat. A sestra odgovori kao s nokta:

        “Sve do onoga zadnjeg”.

        “Praviš se pametna”, ljubomorno će brat. “Pa svaka bena to zna”.

        “Zbilja, svaka. Osim tebe”.

        Brat to nikada nije zaboravio. Ni onda kad se on o`enio, ni onda kad se ona udala. Ni onda kad su se naslonili kućom o kuću. I kad je dalje sve teklo kako Bog zapovijeda.

Lijepo su se slagali, djeca im išla zajedno u školu. Slavili rođendane i imendane jedni drugima. Jedni druge njegovali u bolestima. Jedni drugima donosili darove s puta. Nigdje u selu uzornije sloge i razumijevanja.

        Jedne noći brata probudiše neki sitni, pakosni zvukovi. Učini mu se da mu netko baca kamenčiće pod prozor. On priđe prozoru i pogleda u dvorište. Bacanje je prestalo. Nigdje ni sjenke.

        “Mora da sam sanjao”, zaključi. No čim je zadrijemao, kamenčići su se opet čuli. Sitno, pakosno. On skoči i prodere se s prozora:

        “Tko je ta bena, koja usred noći nema druga posla nego da baca kamenčiće”?!

        Čim je izgovorio riječ “bena”, u utrobi mu se zalatalasa nemirno jezero. Bacanje je opet prestalo. Ali čim se zavezao u san, smjesta je započelo. Brat se sve više jedio i uzrujavao. Dlake mu se nakostrušile, i više nisu znale drukčije. Kupio je psa, velikoga vučjaka. Ali vučjak ni jednom nije zalajao, a kamenčići su i dalje padali. Brat je zaključio da bacač mora biti netko od ukućana jedne ili druge kuće.

        Jednoga jutra sestra priđe bratu, pogleda ga, i rekne mu:

        “Blijed si, kao da nisi spavao”.

        “Naravno, kako bih spavao kad mi netko od vas baca kamenčiće pod prozor”?! provali iz brata. Na riječ “kamenčići” sestra lanu, ne misleći ništa:

        “To je način da se jezero napuni do kraja”.

(Očito ni ona nije zaboravila).

Ali brat na te njezine riječi dohvati velik kamen i udari ju do smrti.

        “To je onaj zadnji”, zaurlao je. “Više nema jezera”.

 

 

        Put od kamenčića do kamena posut je smiješcima.

 

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)