47. ŠETAO NEKI ČOVJEK

 

        Šetao neki čovjek puteljkom kraj jezera. Bila je nedjelja, i sparan ljetni dan.

        “Bilo bi lijepo okupati se u jezeru. Pod uvjetom da voda nije hladna.”

        Uputi se prema obali da provjeri je li, nije li. Kad al tamo, ugleda u vodi čovjeka, koji se očito odavao užitcima kupanja, jer se oko njega sve pjenilo.

        “Prijatelju,” reče šetač, “upravo sam naumio isto što i ti. Reci mi, je li voda hladna? Ja, naime, patim od kostobolje, i za mene ne bi bilo uputno prehladiti se.”

        Ali čovjek, kao da ga nije čuo, još je više mlatarao rukama oko sebe, podižući još zaglušniju pjenu.

        “Hej,” poviče šetač, “mo`da me nisi čuo. Pitao sam te kakva je voda? Ja, naime, patim od kostobolje...”

        Čovjek je nešto mutno i krkljavo vikao, ali šetač nije razabrao ni riječi.

        “Ponovi, molim te,” dovikne mu, “vidiš da čekam. Osim toga, reci mi ima li vodenih zmija? Znam da nisu opasne, ali ne podnosim njihovu sličnost s otrovnicama.”

        Iz jezera dopre još više pjene, buke, i nerazgovjetnih glasova. Kupač je potom zaronio. Šetač je strpljivo čekao na njegov izron. Kupača zadugo nije bilo na površini.

        “Čudan, neuljudan svat,” mrmljao je šetač. “No moram priznati, umije dobro roniti.”

        Onda se na površini jezera pojaviše mjehuri. Kupač na tren izroni, uzlomata se rukama, i opet zaroni.

        “Hej! drekne šetač. “Zaboravih te upitati je li dno muljavo? Naime, alergičan sam na mulj.”

        No kupač se više ne pojavi.

        “Da mi je bar na jedno pitanje odgovorio,” progunđa šetač udaljujući se. “U današnje vrijeme svijet je tako neobziran.”

 

 

       Uistinu jest.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.