52. JA SAM I U METLI

 

        Ljudi u selu živjeli su za dan kad će se Divni Stranac vratiti.

        Svakoga su dana kitili nadvratak, jer, tko zna, možda je danas taj dan. Svakoga su dana pometali stazu od praga do ulice. Svakoga su dana pometali ulicu. I trg. Gostionicu. Naposljetku, nije bilo nepometena kutka, neoplijevljena vrta, neosvjetlana posuđa.

        Samo je jedan čovjek govorio ljudima da su zaludni i zabludni.

        “Ja sam uvijek s Njim”, govorio je. “Čak i kad gledam i slušam vas, bezumnici, kad s vama, kao sada, razgovaram o Njegovoj tobožnjoj odsutnosti, ja sam s Njim. Čak i kad bi htio, toga se društva ne mogu riješiti. Čemu onda sve te dočekljive trice, kad je On tu”?

        Ljudi su ga gledali, ne znajući što pomisliti. Neki su odložili metlu da bi ga slušali, neodlučno.

        “Iz njega govori sam Stranac”, šaputali su neki drugi, pobožno.

        Neki treći spustili su rukave, i pridružili se skupini.

        Onda se cvijeće na nadvratku osušilo, i nije bilo zamijenjeno svježim. Onda je staza ostala nepometena, i uskoro ju je spopao korov. Pločnik i ulica svakoga dana nepočišćeni od balege i otpadaka. Trg također. Kuće oronule, posuđe čađavo, dimnjaci neodbrtvljeni. Svi su slušali o tomu da je Divni tu, u nama, oko nas, i čemu sve dobrodošlice, kad to vrijeđa sâmo Njegovo učenje o božanskoj sveprisutnosti?

        U jeku takvoga skupa naiđe Divni Stranac. Ogleda se po zapuštenu selu, i ne prepoznade ga. Okrenu se da ode, kad ga neki ugledaše i potekoše za Njim. Sretni i ponosni da Mu mogu reći:

        “Hvala Ti što nam govoriš na usta onoga čovjeka! Shvatili smo – Ti si u nama, Ti si u svakoj stvari na koju nam pogled ili misao padne”.

        “Dobro, ali zašto vas to priječi da istovremeno zasučete rukave? Ja sam i u metli, ne zaboravite”.

 

        Tako je, ponosno kliknu metla.

 

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)