48. NJEGOVI UKUĆANI

 

        Divni Stranac najviše je vremena provodio po krčmama i cestama. Rijetko bi zastajao na zdencu, na obali rijeke, ili u nečijoj kući.

        U jednoj su ga kući čekali svakoga dana s novom snagom.

        “Danas je taj dan”, govorili su ukućani već zorom. “Stoga hajde, operimo prag, očistimo vrtnu stazu, pometimo ulicu”.

        I onda su se svi dali na posao – s vjedrima, metlama, krpama, četkama. Tako je prolazilo jutro. Do podneva je i ulica bila pometena.

        “Ali što ćemo s cestom”? pitali su gledajući jedni druge, i znajući odgovor. “I nju bi valjalo pomesti – ta nećemo valjda dopustiti da naš dragi Gost hoda po prašnoj cesti”!

        I krenuli bi pometati cestu.  Ni to im nije bilo dosta, uzeli bi ju ribati od ostataka volovskoga i konjskog izmeta. Katkada i od tragova automobilskih guma. No netom bi usjajili cestu, pojavila bi se opet pokoja volovska ili konjska zaprega, s neizbježivim tragom.

        “Najbolje će biti da neki od nas ostanu na straži uz rub ceste”, zaključili su. “Da odmah uklone nečist, ako ju netko bude za sobom ostavio”.

        Putnici iz automobila znali su istresti kroz prozor pepeo iz pepeljare, misleći valjda: “Ah, to je samo seoska cesta, oprostit će nam Bog...”

        Predvečer, cesta je sjala čista i izribana, pobjednica u vječitom boju između čišćenja i zagađivanja; sjao je pločnik i ulica, prilazi i nogostupi  - sve zahvaljujući trudu i odricanju ukućana one jedne kuće.

        Uvečer bi se vraćali, sretni i umorni.

        “Ništa zato što nije došao. Ništa zato što smo malo zakasnili s domaćim poslovima. Kao da nema ruku, kao da nema dana”, govorili su umivajući se od kolničke prašine i  vlastitoga znoja.

        Tako je to trajalo i trajalo. Susjedi su ih žalili, neki se podrugivali, neki ih susretali s poštovanjem. Ukućani su jutrom vazda s istom snagom osjećali da bi danas mogao biti taj dan, i navodili su u prilog tomu mnoge znakove – eto, dan je svanuo tih i svečan, cvijeće je omamno zamirisalo iz bašče, ptice su vrlo posebno zapjevale, te je teško ne shvatiti sve to kao najavu.

Jedne su noći svi ukućani – svih sedamnaest - usnuli isti san. Divni Stranac svakoga je od njih zagrlio, i svakoga upitao:

“Što je to što najviše želiš“?

“Da nam dođeš“, odgovorili su svi kao jedan – od najmlađega do najstarijeg.

Onda on svakomu pokaže sliku Sebe u krčmi s pijancima i drugim zgubidanima.

        “Ja odlazim tamo gdje je glib, nemoć, i samoća”, rekao je. “Ali vi ste, vjerni Moji, uspjeli poljuljati moj naum. I više od toga – uspjeli ste Me zarobiti vašom vjerom i odricanjem. Kažite samo riječ, i Ja ću  napustiti sve krčme svih sela da bih došao k vama  - došao ne polovično i nakratko, već potpuno i trajno”.

        Svi su sanjači zalebdjeli u bla`enstvu. A onda je svatko od njih upitao: 

“A što bi tada bilo s glibom”?

“Pa što bi bilo - glib bi ostao glib ”.

        Sedamnaest sanjača odgovori Mu jednim glasom:

        “Oh, Gospodine, mi ne želimo mijenjati Tvoj naum. Istina, naša je najveća želja da nam dođeš. Ali Ti znaš najbolje kuda ćeš i komu. Mi ćemo i dalje pripremati Tvoj put k nama - to nas raduje gotovo kao da nam svakoga dana dolaziš. Stoga ti Ti bolje ostani s onima koji Te manje vole, ali Te više trebaju”.

 

       

        Divni ne dolazi k divnima, jer zašto bi k Sebi dolazio?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)