58. U JEDNOJ MALOJ SOBI

 

        U jednoj maloj sobi na planeti Zemlji, na toj prašinici u nezamislivo golemu svemiru, svezivao se i odvezivao čvor svih sudbina – sudbina svake vlati, svakoga mrava, svake zvijezde. A sve je izgledalo kao igra, kao maštarija, kao pjesnikov srok.

        Ljudi, pozvani u malu sobu, dolazili su iz svih krajeva zemlje i svemira. Oni su u maloj sobi gledali čudo nad čudesima, ali kad su izlazili odatle, prepričavali su ga kao što se prepričava san. Divan, uznosit, ali san. Vraćali su se oporavljeni u svoje svakodnevice, na svoje planete, u svoje nečudne uske ulice, u svoje čuvstvene i misaone kolotečine. A san su stalno prepričavali, i sebi i drugima.

        Jednom neki čovjek, izlazeći iz čudovite sobe, a osjetivši da čudo  neće moći u potpunosti ponijeti sa sobom, zastade kod vrata i upita:

        “Zašto to tako mora biti? Zašto mi tamo vani neće više biti kao što mi je ovdje, unutra? Zašto se rastajemo? Reci mi, je li to i Tvoja volja”?

        “Moja je volja da otkriješ gdje je mala soba”, reče njezin Stanar zagonetno.

        Čovjek Ga pogleda, trudeći se da pronikne zagonetku.

        “Ne znam ja gdje je mala soba. Ali znam do čega mi je stalo. Eto, meni više nije stalo da svezujem i razvezujem svoje živote. Ni živote svoje djece. Ni živote njihove djece. Meni je stalo da budem – da samo budem -  ovdje, s Tobom”.

        “Moja je želja da otkriješ gdje je ovdje”, ponovi Domaćin još zagonetnije.

        Čovjek se ogleda oko sebe. Sobica bijaše prazna, i golih zidova.

        “Ja više ne očekujem ni divotu Tvojih vatrometnih čudesa. Ja bih samo htio više ne željeti i ne htjeti  nešto drugo osim Tebe”.

        “Moja je nada da ćeš, ne htijući tako, saznati tko sam i gdje sam Ja”, najzagonetnije će Domaćin male sobe.

        Već s jednom nogom s onu stranu  praga, čovjek se okrete i reče:

        “Ah, kad bih imao nešto što bih mogao dati u zamjenu za to saznanje... Eto, ako sam ikad učinio neka valjana djela, zasluge njihove nudim za saznanje tko si Ti, i gdje si. Ako sam ikad kazao neke lijepe riječi, pomislio dobrohotne misli... stavljam ih Tebi pred noge u zamjenu za saznanje tko si Ti, i gdje si uistinu”.

        “Zar se kupuje nešto što nema cijene”? hladno će Domaćin.

“Pa kako onda...? Znači nikako i nikada? A toliki sveci? Toliki svjetlosnici? Zar nitko to nije saznao”?

“O da, mnogi”, raznježeno će Domaćin, pokazujući rukom po maloj sobi. Čovjek u tomu času ugleda bezbroje blaženih bića u prostoru bez granica. Oni su mu mahali i govorili svjetlosnim jezikom:

“Predaj Mu to posljednje - tu svoju svijest da imaš išta ponuditi u zamjenu za sve...”

 

Kad je skupina posjetitelja glavinjajući izašla iz male sobe, jedan nije izašao. Onako polupijani od ushita, nisu to ni primijetili. Bilo je naporno vratiti se u svijet broja. Kasnije, kad su se spremali za put kući, stadoše pitati jedni druge:

“Bilo nas je sedamanaest. Sada nas je šesnaest. Stvarno, a gdje nam je taj-i-taj”?

I zaključiše da nisu sigurni da li ih je uistinu bilo sedamnaest. I ako ih je bilo, nije li taj-i-taj ranije otputovao, preselio se, ili se cijelo vrijeme nalazio u nekomu drugom putnom društvu. Nisu se mogli sjetiti njegovih crta. Kako i bi, kad ih ni on više nije pamtio.

 

 

NEGDJE SE NE DOGAĐA NIŠTA, A NEGDJE, SVE.

 

 

        Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)