59.  DIV-KOTAČ

 

        Bio jedan kotač, star osamnaest tisuća godina. Ležao je u zemlji, čekajući da ga otkopaju. Bio je načinjen od drveta, premazana zaštitnim slojem, koji je arheolozima, kad su kotač otkopali, postavio pitanje na koje njihova znanost nije znala odgovor.

Arheolozi su, blago rečeno, ludovali. Prigodom znanstvenoga ispitivanja, kotač je potvrđivao svoju starost i svoju građu; ali nije otkrivao tajnu svoje očuvanosti. K tomu, njegova je veličina odgovarala golemim kolima, a golema kola, golemim ljudima.

Jedan je mladi učenjak tada izjavio:

        “Vrijeme je da u kući napravimo veliko spremanje”.

        Stariji upitaše:

        “Gle, a što ti to znači”?

        “To znači da nam valja promijeniti naše očite zasade o civilizacijama u prošlosti, i uopće, o pojavi uljuđena ljudskog bića”.

        “Ne možemo na temelju samo jednoga kotača baciti u vodu sav naš dosadašnji trud i postignuća”, glasio je protuodgovor.

        “Ali što ćemo onda s kotačem”?

        “Hm”, rekoše.

        U tomu “hm” mladi je učenjak čuo opasan nagovještaj. Jedne  noći uljezao je u arheo-muzej, i iz sobe u koju je bilo ugurano još sijaset remetilačkih artefakata, on uze ugroženi kotač, odnese ga svojoj kući, i zakopa ga u vrtu. Na njegovo mjesto u muzeju, podmetne vrlo dobru kopiju.

        Potom je nastupilo vrijeme zatišja – vrijeme zaobilaženja opasne kotač-teme. Nitko kotač nije spominjao, ni po zlu, ni po dobru, ni upitno, ni usputno. Onda, jednoga dana, učenjaci izjaviše da se kotač raspao u prah, i da prema tomu nema mogućnosti o njemu išta raspravljati, ni donositi prosudbe o praljudima, uljudbi, i dobima. Mladi učenjak tada im rekne:

        “Kotač je na sigurnomu mjestu. Čeka da pregazi vaša patuljačka podrugivanja bajkama – naročito bajkama o divovima”.

 

Hm. Dokle?  

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)