57.  JEŽ I NEBO

 

        Uspravio jež bodlje osjetivši da je nešto naleglo na njih.

        A naleglo je nebo.

        “Tko to jaši na mojim bodljama? Zar ga ne bodu? Zar taj netko ne osjeća bol”?

        “To sam ja, nebo. Tvoj ubod mene ne dotiče. A naleglo sam jer volim biti na leđima onih, koji su bliski zemlji. Umorih se od silnih galaksija, prijatelju moj maleni”.

        “Uh, nadrljao sam”! zamrmlja jež. Dosjeti se i reče:

        “Zmija je još bliža zemlji”.

        “Ne volim da se ispod mene plazi ili puže”.

        “Uh, uh”! zavajka jež. “Svi misle da si ti tamo visoko, iznad brda i oblaka! A gle, ti me gnjaviš, ti me gnječiš, te su mi bodlje stalno uspravne, iako se ni u što ne ubadaju”.

I jež ustremi bodlje što je okomitije mogao. Nebo se smijalo. Imalo je čist, modar smijeh, kao da zvone milijuni kristala. Jež se rastrči po polju, zađe u šumu, zabadajući se u žbunje i nisko granje. Umori se. Stane. Bodlje su mu i dalje stršile iz leđa.

“Nebo, kaži mi što si ti zapravo? Ne vidim te, a s tobom, evo, razgovaram. Jesi li stvor poput mene? Od čega li si načinjeno”?

“Ja sam modro ništa, a ti si, ježu, moj mali ugrušak”.

“Avaj, ništa od toga ne razumijem. Kad ćeš me ostaviti s mirom, i otići tamo gore, gdje ti je mjesto”? zastenja ježić. “I zašto si baš mene izabralo? Ta tko je ikada čuo da se nebo naslanja na ježeve bodlje”?!

        “Zapamti, molim te, ovaj stih: na vrhu tvojih bodlji počinje nebo. Eh, neuki mali ježu! Ti si samo sličica mojega pjesničkog govora. Sličicom kazujem da nitko ne može u mene dok se ne ispruži na ležaju zemaljskih uboda”.

        “Oh nebo, ja te ne razumijem. Što ću ti ja, koji sam, kako ti kažeš, sličica, kad tvoj pjesnički iskaz nitko od ovdašnjih ne umije pročitati? Evo, da upitamo prvo stvorenje koje naiđe”...?

        “Naći će se već netko”, lagašno će nebo. “Uostalom, ja govorim, jer je govor moja priroda. U meni, na primjer, pluta sunce; i ono je jedna od mojih pjesničkih usporedbi. Kroza me jure zvijezde paunice, njišu se bunari puni zvijezda. Ja se svakoga časa iskazujem milijunima velebnih slika. A  danas si ti moj mali smiješni crtež, i sebi ga za ljubav pjevušim”.

        Jež, želeći se otarasiti čudnoga jahača, dade se u trk, i trčao je, dok nije stigao u zemlju tamnoputih, golih ljudi, koji su ga okružili s poštovanjem. Jer oni su vidjeli što jež nosi na vrhu svojih bodlji. Pa su tada ispreli novi mit o stvaranju svijeta. I svijet se tomu prilagodio.

 

        Pa eto...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)