1. KAKO VAM DRAGO

 

        Bio jedan čovjek, koji nije trpio ničije društvo, čak ni društvo zlatne ribice. Zato jer nikako, nikad, i nigdje nije bio druželjubiv prema sebi.

         Ipak, ipak, postojala je jedna jedina iznimka u tomu njegovu nedruželjublju, u toj družemrzosti. Ta je iznimka bila njegovo zajednovanje s planinom.

         Planina nije govorila, nije lajala, nije mu bajala, nije jedan dan bila jedno, a drugi dan drugo, nije kradom mislila neke neplaninske misli... ona je naprosto bila to što jest, bez uvoda i zaključka, i bez objašnjenja. Sporazum s njom, ili nesporazum s njom, izbijao je na isti vrh. Drugim riječima, planina se nije pričinjavala ičim drugim osim planinom. U društvu s njom, čovjeku se činilo da će se napokon riješiti najmrskijega društva: sebe.

Čovjek je tu i tamo znao odšetati do podnožja, zastati, dugo gledati uvis, kao da nešto važno radi. Pritom je dobro pazio da ne sretne nekoga iz iste ulice, iz istoga sela, ili od istoga dvonožnoga plemena;  takav je vazda nezasitno i gnusno znati`eljan u pogledu drugih, a posve neznatiželjan u pogledu sebe.

Tu i tamo bi se penjao. Tu i tamo bi se pružio po travi proplanka, tamo gdje pogled iz doline ne dopire. Tada bi uspijevao zaboraviti svoje ruke, noge, ime, glavu. Ostajao bi tek tinjak svijesti da prati nestajanje sebe.

Da, to je bio najodmorniji i najistinitiji doživljaj - kad je u trenutku dubokoga, spokojnog odahnuća, osjetio da postoji samo planina.

 

Ludost, rekoše neki. Mudrost, rekoše još nekiji.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)