Inspirirano sv. Franjom, napisano jedne godine u Sta. Lucia, na vrhu Apenina

Tiho je došla jesen. Sunce lije svoje žeženo zlato, svoju svjetlost, ali ona je mekana, duboka , više ne prodire do srži, pomalo je apstraktna, nekako neodređena. Svjetlost, divna i blistava, kristalno jasna, lomljiva poput stakla, ali opet bliska duši.

A tamo...tamo daleko svemoćno plavetnilo, savršeno u ljepoti. Plavi kristal neba, samo plavetnilo, i ushit duše nad njegovom savršenom ljepotom. I oblaci, bijeli, daleki, nedokučivi oblaci, koji putuju, putuju, odlaze . Ah, koliko ljubim oblake, daleke i bijele, neshvatljive. A oblaci putuju, tamo...tamo daleko...odlaze, odlaze.

Već su procvale jesenje ruže, i tiho se rune njihove latice, treperi list na povjetarcu, zrikavac pjeva zadnje akorde  svoje pjesme suncu pod nedokučivim i zamišljenim plavetnilom.

Tražim sebe, svoj put, gubim se u ljepoti...Oblaci su moji vječni suputnici, oni me tješe, jedini me razumiju.>

Želim svjetla, svjetla, za mene nije mrak, hoću kristale sunca obučene u plavetnilo, iskričav bljesak svjetlosti. Gdje li je ono žarko ljeto ? Himna sunca i beskrajnog azura, sve plamti od svjetla, tekuće zlato, ubitačna blještava svjetlost, klasje zrelog žita.

Sunca, sunca, dajte mi sunca, svjetlosti, kristalne bistrine plavetnila neba. Koliko je ljepote u zvonkoj modrini neba. Sve se rastapa u sunčevu sjaju, nestaje da bi postalo svjetlost, pa i sam život je tek bljesak svjetla. A tamo opet oblaci - vječni suputnici, divni, daleki oblaci... koji znaju sve, a tako su daleko, tamo daleko, oni divni oblaci.