Nikad neću ograničavati tišinu..

Koliko god me vodila u beskraj samoće, uvijek ću je poslušati, kada mi svojim glasom govori o beskraju ljudskog nemira, i putu, kojim se dolazi do mira..

Dozvolit ću svojoj nijemosti da pobijedi želju za dokazivanjem vlastite istine, jer, sve je to samo dijelić cjeline..

Tražit ću istinu u svim ponuđenim istinama, i nikad se neću zaustaviti na jednoj jedinoj, pravoj i ponuđenoj..

Tko sam ja, da se izdvajam, i od drugih se odvajam, kada trebam zapravo spajati sve razdvojenosti?

Jedina mudrost koju priznajem kao početak svih mudrosti, je jednostavnost življenja.

A jednostavno živjeti, ponekad je najteže živjeti, jer smo se izgubili u kompliciranju i preslagivanju učinjenog..

Jednostavnom čovjeku, život teče lagano, poput izvora, koji svojim pravcem teče, i na kraju uranja u more.

I ne pita se nikad zašto teče baš kako teče, i da li će uopće doći do mora..

On slijedi svoj put, bez puno razmišljanja.

Sluša svoju tišinu, i teče, bez zaustavljanja..

Dozvolit ću svome bezgraničju duše, da postavi granicu, ako osjeti da imalo izdvajam vlastitu mudrost..

Zapravo, čim izroni imalo želje za tim, dozvoljavam da me slobodno proglasite budalom..

Jer, budale koje ne izdvajaju svoju mudrost, prije će naučiti lekcije, nego mudri ljudi, koji budale preziru, a sebe ističu.

I nemojte sada početi komplicirati.. I svrstavati i razdvajati..

Niti je tko dovoljno mudar, niti je itko dokraja lud, sve je to zapravo jedno. Prihvatimo li da smo oboje, već smo uhvatili nit jednostavnosti.

Ja tek dio životne škole prođoh. I još nemam pojma u kojem sam razredu.

Valjda ću i to jednom saznati...