Besmrtna ljudska duša

Povijest razvoja ideje o BESMRTNOJ LJUDSKOJ DUŠI, stara je koliko i sama

ljudska vrsta. Težnja čovjeka da dosegne nebo, i da postane dio njega, je

vjekovna. Nema perioda u ljudskoj povijesti, gdje u bilo kojem dijelu zemaljskog

prostora nije ostavljen nekakav trag koji upućuje na vjerovanje u BESMRTNOST.

Besmrtnost se u prapočecima razvoja ljudske misli temeljila na vjerovanju u

vanzemaljska biča- Bogove. Tim bićima je bilo samo dano ono, što je bila i ostala

vjekovna ljudska težnja :

 BESMRTNOST,

 VJEČNA MLADOST,

 VJEČNO ZDRAVLJE,

dok je tek kasnije razvijena ideja, i o ljudskom postizanju navedenih ideala, po

smrti čovjeka.

Vjekovima razvijana teza o transformaciji ljudskog života na zemlji, u božanski na

nebu, pratila je sva naseljena područja planete Zemlje, i u ovisnosti od razvoja

društvenih proizvodnih odnosa, i ljudske misli na određenim područjima, dobivala

određenu teološku formu. Formiranje velikih vjera kod nas na Zapadu, koje su

učile da je jedan Bog, stvoritelj svega, a da je svaki čovjek božji potomak, koji za

života treba da služi Bogu, da bi po tjelesnoj smrti zaslužio vječni duhovni život,

je ostvareno po gotovo jednovremenom napuštanju vjerovanja u više bogovamnogoboštvo.

Pojava Kršćanstva na Zapadu, uvjetovala je i pojavu sasvim određenog

kršćanskog morala, koji se je u svojoj primjeni bitno oslanjao na naravne zakone.

Učenje da se živi prema DESET ZAPOVIJEDI, je u vrijeme ranog kržčanstva bio

poziv na priznavanje naravnih zakona, koji su bili u to vrijeme napušteni. Isto kao

što je židovska vjera bazirala svoje učenje na temeljima DESET ZAPOVIJEDI, sa

ciljem upozorenja na odstupanje od naravnih zakona u vrijeme prije Krista,

kršćani su upozoravali svoje vjernike, na kriva učenja grčke a potom i rimske

kulture, koje su bile dominantne kulture zapadnog Svijeta onog vremena poslije

Krista.

Koji su to naravni zakoni i zašto su oni toliko bitni za teizam ?

Osnova svih vjera danas je, da Svijet u cjelini uključivo planet Zemlju,

predstavlja jedinstvenu božju tvorbu. Već samim ovakvim stavom vjera upućuje

vjernike, da na sav Svijet gledaju kao na božje djelo stvaranja, te da se u odnosu

na to, i odnose prema tom Svijetu, kao jedinstvenoj božjoj tvorevini.

Učenje da smo svi mi ljudi na Zemlji djeca jednoga oca, Boga stvoritelja svega na

Zemlji, dovodi nas u poziciju da poštivamo i čuvamo život svakog pojedinca.

Polazeći od ovog vjerovanja, mi smo po katoličkom učenju koje se temelji i na

DESET ZAPOVIJEDI, dužni voljeti i brinuti o našim bližnjima. Skrb o roditeljima, i

roditelja o djeci se također ući kroz navedene zapovijedi, a iste izrično

upozoravaju na poštivanje osobnog vlasništva, te na važnost osnovne ljudske

zajednice-obitelji.

Navedenim učenjem, koje u svojoj osnovi ima integrirane naravne zakone,

 

posebno naglašeno u izravnom učenju ISUSA KRISTA, Katolička vjera je na

Zapada postala i ostala glavnom vjerom, ali koju danas prihvaća i ostatak

Svijeta, te je danas, gotovo trećina ukupnog broja čovječanstva, katolici.

Muslimanska vjera, koja polazi od gotovo istih polazišta u pogledu prihvaćanja

naravnih zakona, opet kroz temeljno prihvaćanje DESET ZAPOVIJEDI, te i uz

osnovno učenje proroka Muhameda, može se također po intencijama svrstati uz

bok židovske i katoličke vjere, vezano za poštivanje naravnih zakona.

Ovakav uvod u ovu materiju smatrao sam nužnim da bih pojasnio pristup ka

životu i odnosu prema Svijetu uopće, polazeći od dva osnovna suprotstavljena

svjetonazora, ateizma i teizma.