Svjestan svih relacija prolaznosti života, onako kako je već u uvodu rečeno, život

bi se mogao shvatiti i prihvatiti, i kao IGRA.

Igra, u kojoj smo mi ljudi pojedinci sudionici jedne jedine IGRE koja se zove

Stvaranje. Ako STVARANJE shvatimo kao proces kojemu mi ne znamo početak a

niti kraj, u čemu se mi ljudi a i sve ostalo što nazivamo Život, ostvaruje kroz taj

proces stvaranja, naše postojanje dobiva smisao.

Zašto ovaj proces STVARANJA, nazivam IGROM ?

Kako drugačije nazvati evoluciju razvoja svih živih vrsta na Zemlji, ostvarenu

kroz našu ljudsku spoznaju od prapočetka do danas, nego IGROM.

Na igralištu zvanom planet Zemlja, ostvaren je život "zahvaljujući", spoju

osnovnih elemenata ZRAKA, VODE, VATRE i ZEMLJE.

Ostvarenjem spoja osnovnih elemenata, ostvarena je osnovna klica života na

Zemlji, i sve ono što se poslije dešavalo, danas zovemo prirodnom evolucijom.

U tom prirodnom procesu koji je trajao milijunima godina, mjereno vremenskim

jedinicama koje smo mi ljudi tek nedavno izmislili, ostvario se je proces razvoja

svih vrsta života kakav imamo danas. U svakom dijelu tog procesa stvaranja

života, ljudi su od momenta kad su postali svjesna živa biča umišljali, da su oni ta

tvorevina, sa kojom prestaje daljnji proces stvaranja-evolucije. Odmak od cca

5000 godina, ljudske pisane i time zabilježene povijesti, bio nam je, a i danas

ostao garant, da evoluciju smatramo završenom. To, što gledajući Svemir,

uočavamo i danas proces STVARANJA, ne smatramo nečim bitno vezanim i za

život na Zemlji.

Iako smo danas svjesni činjenice da je planet Zemlja, samo jedna plava točka u

svemirskom beskraju, mi i dalje živimo u uvjerenju da smo bitan čimbenik tog

beskraja.

Kako prihvatiti činjenicu da smo mi koji živimo danas na planeti Zemlji, samo

trenutni sudionici jednog te istog procesa stvaranja koji je otpočeo ne znamo

kada, i koji će završiti apokalipsom, da bi odmah potom sve krenulo od početka.

Sve na Zemlji, što se događa u prirodi, od pamtivijeka nas ući i upućuje na jedinu

ISTINU, a ta je da za ostvariti život treba doživite smrt.

Što se dešava sa sjemenjem, zar isto ne umire da bi dalo novi život.

Evolucija je prihvatila sve prirodne zakone razvoja vrsta života, i u svakom dijelu

tog života razvija i dalje nagon za novim i novim stvaranjem novih života, i to

uvijek na temelju novog rađanja.

Slabiji i lošiji u prirodi, prepušta mjesto snažnijem i boljem, uvijek nastojeći da se

prilagodi novoj situaciji u okruženju. Tako se odvijaju prirodni procesi jučer i

danas. U svemu tome kako se odvijaju ti prirodni procesi kroz vrijeme su se

utvrdila i određena pravila IGRE, koju zovemo evolucija.

 

Pravila IGRE, važe za sve učesnike života, pa tako i za ljudsku vrstu.

Pravila IGRE svatko od nas dobiva već začećem, a prekidamo IGRU smrču.

Ako sve događaje na koje ne možemo utjecati gledamo kao na pravila igre, a ono

na što možemo utjecati gledamo kao samu igru, te na početak i kraj vlastitog

života gledamo kao na epizodu jedne velike IGRE, u kojoj smo i mi igrali, vlastiti

život će nam se učiniti smatram shvatljiv.

Gledajući život na način gdje sebi ne dajemo poseban značaj, pa tako ni

ukupnom ljudskom rodu, život će nam se učiniti prirodnijim i na značaj istoga

gledati ćemo drugačije. Isključiti iz razmišljanja pitanja o značaju i posebnoj

potrebi da baš ja ili mi ljudi predstavljamo neku specijalno vrijednu i zato prijeko

potrebnu tvorbu, veliko je olakšanje u kvalitetnom pristupu životu. Shvatiti život

kao igru, čije trajanje je nebitno, gdje je igra sama sebi svrha, odnosno gdje se

igrajući ništa ne gubi niti dobiva, je dobra osnova za prihvaćanje života na

naravan način.

Prihvaćanje života na naravan način, na što nas upućuje ovakav stav, je izvodivo

samo u slučaju kad prihvatimo sve navedene činjenice koje su upravo navedene,

kao osnovane i istinite.

Problem nastaje baš u našem ne prihvaćanju nepobitnih životnih činjenica.

Mi ljudi oduvijek smatramo, da mi nismo dio prirode, i ne mirimo se sa

činjenicama koje smo upravo naveli kao prirodnu zakonitost života na Zemlji.

Smatramo da na ovaj opisani način, žive svi ostali dijelovi prirode, ostvarujući

kroz vrijeme progresiju razvoja vrste putem evolucije, no mi ljudi pojedinačno ili

skupno, smatramo našu vrstu života posebnom.

Posjedovanje razuma i mogućnost razmišljanja, uvjetovalo je da su ljudi oduvijek

u traženju razloga svog postojanja, nikada se ne mireći sa činjenicom vlastite

smrti. Poimanje i prihvaćanje procesa STVARANJA, za nas je prestalo važiti, od

momenta kada smo u evoluciji vrste ostvarili mogućnost razmišljanja.

Kako da mi prihvatimo ideju da se život poima kao IGRA, u kojoj smo mi našim

postojanjem samo dio procesa stvaranja, ostvarujući za života neka nova

iskustva korisna za kvalitetniji razvoj uvijek novog stvaranja, i time neprekidnog

razvoja ljudske vrste.

Igrati se mogu samo djeca, a i ona traže za početak da ih naučimo pravilima!

Mi se odrasli ne želimo IGRATI, po tuđim pravilima, mi želimo IGRATI po vlastitim

pravilima.

Tako mi prosvijećeni tvrdimo, i ograđujemo se od ovakve utopističke ideje, koja

nas ući da smo ono što jesmo, samo dio prirode, koji je u procesu evolucije vrste

ostvario i razum, ali da samim tim nismo mi oni, koji će utvrđivati neka nova

pravila IGRE.

Unatoč spoznaji i ostvarenom iskustvu da su SMRT, STARENJE i BOLEST,

stvarnost na koju bitno ne možemo utjecati, mi stalno želimo i tražimo načine

kako da ostvarimo vječni život, ne stareći, i živeći život bez ikakve boli.

Želja da smo mi ljudi gospodari Svijeta i Univerzuma, je ono što nas gura u stalne

sukobe, i u uništavanje svega ostalog što čini naravni Svijet, pa i Univerzum.

Ne priznajući da smo mi ljudi samo dio jedinstvenog Univerzuma, u kojem imamo

sasvim određenu ulogu, a ta je da zahvaljujući razumu ostvarimo i potičemo što

skladniji ukupni razvoj svega što čini danas naravni Svijet, a sutra i Univerzum,

mi želimo da vodimo igru kao gospodari svega.

Ta želja za posjedovanjem i gospodarenjem, unatoč činjenici da smo jednako

prolazni kao bilo koji drugi dio zemaljske prirode i Univerzuma, i to baš i samo

zato što smo dio toga, čini nas nesretnim i nezadovoljnim.

Ne želimo nikako prihvatiti nepobitnu činjenicu, da smo mi ljudi kao i ostali dio

Svijeta i Univerzuma, samo prolazni dio, koji se kroz IGRU, ostvaruje i iskazuje, i

da samo time dokazujemo razlog postanka i ostanka i naše vrste. Mi stalno

pojedinačno i skupno, odbacujemo navedenu činjenicu pokušavajući stalno da mi

vodimo IGRU.