Čovjek je samo čovjek, koji se zavarava da je našao smisao, puninu, i razlog
života, u nečemu, što njemu pruža privremeno a rijetko stalno zadovoljstvo,
nesvjestan da je sve, apsolutno sve samo IGRA. To, što On nije u svakom
trenutku svjestan svoje točno određene uloge, i što se zato ponekad osjeća kao
tvorac vlastite sreće, je samo ILUZIJA, u kojoj pojedinac uživa samo do prve
pojave starosti, boli, ili smrti.
Ako je ovo sudbina onih koji izabiru ciljeve, za koje se bore cijeli život, što je sa
onima koji se prepuštaju stalno trenutnim užicima ?
Nažalost, i u ovom području postoje loša iskustva.
Konstatirano je, da ne postoje užici koji ne dosade, i koji bez obzira na varijante,
ne postaju sami sebi svrha, a time u primjeni izlišni.
Užitak bilo koje vrste, kojeg je u stanju da doživi čovjek, je do sada ostvaren, i
bez obzira na ostvareno, čovjek nije prestao da se pita ZAŠTO JE NA OVOM
SVIJETU, i to tako od pamtivijeka.
Zašto ?
Uvijek se sve svodi na urođena ljudska ograničenja, te tako svi užici kao i ciljevi,
postaju i ostaju ILUZIJE.
Baš ova spoznaja, koju su davno shvatili oni koji razmišljaju o životu, uvjetovala
je vjerovanje u BESMRTNOST ljudske duše.
Činjenica da je ljudsko tijelo potrošno, i da je SMRT, STARENJE i BOLEST, dio
ljudskog života, uvjetovalo je pojavu i razvoj ljudske misli prema poimanju
djeljivosti čovjeka, na potrošno ljudsko tijelo, i BESMRTNU DUŠU.
Ova ideja, o ovakvoj podijeli čovjeka, stara je koliko i zapisana ljudska povijest.
Vjerovanjem u postojanje DUŠE u svakom čovjeku, i u BESMRTNOST te duše,
ostvarila se i ideja, da je samo čovjek direktni božji izdanak, stvoren i ostvaren
direktno od Boga, stvoritelja cijeloga Svijeta.
Ovakvo vjerovanje dalo je za pravo čovjeku, da se postavi kao gospodar nad
cijelim prirodnim Svijetom, i da na temelju toga, koristeći revolucionarne metode,
od postanka razumne ljudske vrste, djeluje protuprirodno na sav prirodni Svijet.
To razorno protu prirodno djelovanje, uvijek sa ciljem boljeg i bržeg samo za
ljudsku vrstu, uvjetovalo je i danas uvjetuje, niz lomova u prirodnom razvoju
planete Zemlje, sa izuzetno štetnim posljedicama posebno za ljudsku vrstu.
Ta želja da se IGRA odvija po našim ljudskim pravilima, uvjetovala je i danas
uvjetuje, sve veći odmak ljudske vrste od prirodnih zakona stvaranja, te ne
prihvaćanja istine o nama ljudima koji smo dio tih zakona. Tim što smo izabrali
svoj put, prkosimo naravnim silama stvaranja, i samo je pitanje trenutka, kada će
to naše suprotstavljanje biti kažnjeno. Pod pojmom kazne, ovdje se smatra samo
vraćanje razvoja ljudske vrste, na neki novi početak.
Očito je, što i povijest razvoja ljudske misli potvrđuje, da mi nismo zasada u
stanju bez prihvaćanja teističkog pogleda na Svijet i Stvaranje, da damo odgovor
na osnovno pitanje, o svrsi i razlozima postanka života na zemlji, kao ni odgovor
na pitanje pojedinca ZAŠTO SAM NA OVOM SVIJETU.
Poimanje činjenice da smo i mi ljudska vrsta, kao i sve ostale vrste života, samo
trenutna ILUZIJA, koja živi u procesu ove faze stvaranja, te da apokalipsa znači
samo novi početak, ne prihvatljiva je i neshvatljiva za nas razumne ljude.
Baš zato, što ne želimo prihvatiti navedeno, ostvarena je u povijesti razvoja
ljudske vrste, ideja o BESMRTNOJ LJUDSKOJ DUŠI.