Iz vrlo jednostavnog razloga, koji se zove trenutna stvarnost.

Tijelo je naš sastavni dio, kojeg u svakom trenutku osjećamo.

Naše tijelo je tako građeno, vezano za osjetila, želje, nagone i fiziološke potrebe

održavanja ljudskog organizma, da svojim uvijek aktualnim djelovanjem, okupira

gotovo trajno prostor duhovnog izražavanja, u prvom redu osjećaje.

Djelujući posebno preko osjetila, želja, i nagona, vlastito tijelo ostvaruje

dominaciju nad duhom u cijelom tijeku života, te samo kratak period ranog

djetinjstva i kasne starosti, ostaje rezerviran za duhovni rast, u jednom

prosječnom ljudskom vijeku. Tako, da bez obzira na vjerovanje i spoznaju da

posjedujemo pojedinačno i dušu uz tijelo, i vjerovanje da je baš ta naša duša ono

što jedino vrijedi u našem potrošnom tijelu, mi se grčeviti svakodnevno borimo

kako bi zadovoljili sve prohtjeve, želje i nagone, našeg tijela a za ono što traži, i

na što nas upućuje naša duša, nemamo vremena.

Stalno prisutan osijecaj da griješimo što našoj duši ne dajemo onaj značaj koji

objektivno zaslužuje, natjerao nas je da izgradimo i gradimo monumentalne

građevine, koje imaju za cilj da nas upozore na to da uz tijelo imamo i dušu.

Veličanstvene građevine-bogomolje, izgrađene su sa ciljem da se pod njihovim

krovom, makar za trenutak ostvari spoznaja kod pojedinaca da uz tijelo imaju i

dušu.

Izgradnji velebnih hramova, prethodile su gledano kroz dalju i bližu ljudsku

povijest dugi periodi duhovne dekadencije. Proroci, filozofi, a ponekad i aktualni

vladari, ostvarujući se kao duhovne vertikale u svom vremenu, uspijevali su

povremeno zaustaviti suvremenike, u strmoglavom kretanju ka totalnoj duhovnoj

dekadenciji. Onda kad to isti nisu uspjeli zaustaviti, slijedila je i potpuna propast

određene civilizacije, o čemu uostalom svjedoče mnogobrojni primjeri kroz

povijest.

Činjenica je da su ljudi bili manipulirani u jednom ili drugom pravcu kroz povijest,

i da se tako dešava i danas. Periode renesanse duha, zamjenjivali su periodi

dekadencije, uvijek na osnovama manipuliranja manjine sa većinom.

Činjenica je i da mi sami gledajući nas pojedinačno imamo genetsku potrebu

imitiranja i kopiranja drugih oko nas. To, što se želimo iskazivati u trendu,

odnosno kretati u istom smjeru u kojem se kreće naše bliže i daljnje okruženje

odnosno vrsta, je socijiološki fenomen naše vrste, te i "zahvaljujući" urođenoj

potrebi imitiranja, ne uspijevamo lučiti bitno od ne bitnog u našem kratkom

životu.

Nepobitna je činjenica da je gotovo uvijek gledajući unazad kroz povijest, naše

opredjeljenje tijelu i tjelesnom bilo ispred duha i duhovnosti.

Ovakva stanja u odnosima ljudi prema duhovnim vrijednostima, vjeri i

vjerovanju, imaju tendenciju cikličnih kretanja, i u ovisnosti od dostignutih

krajnosti, kroz povijest se ostvaruju promjene orijentacije.

Stoljetno kretanje prema "zlatnom teletu", prekida se u najvišoj točci, da bi bilo

zamijenjeno, gradnjom najvećih i najljepših hramova.

Izuzetno orijentirani hedonista u jednom kritičnom trenutku postaje ortodoksni

vjernik, s tim da se duhovna orijentacija pojedinca i društva uvijek ostvaruje

poslije zasićenja ostvarenih kroz tjelesne užitke.

Nažalost ovakva iskrena orijentacija netraje dugo, ni kad se tiće pojedinca ili šire

društvene skupine.

Trebali viši dokaz o dualnoj konstrukciji čovjeka, gdje se potrošno tijelo uvijek

nadmeće sa vlastitim duhom.

Ovim iznesenim tvrdnjama potvrđuje se postojanje ljudske duše, s tim da u njenu

besmrtnost, možemo samo vjerovati.

Vlastitom voljom, bira svaki pojedinac vrijeme i način vjerovanja, u besmrtnost

svoje duše, i ukupne duše čovječanstva.

Sama pripadnost određenoj vjeri, je samo vanjska manifestacija načina

iskazivanja vjere, što ne određuje način duhovnog komuniciranja pojedinca.

Činjenica da od ukupnog broja ljudi, koji danas žive na Zemlji, više od 80 %, su

deklarirani vjernici, ne ukazuje koliko ljudi živi životom vjernika.

Za pretpostaviti je u odnosu na stanje odnosa u društvu, odnosa prema

okruženju, pojedinačnih odnosa među ljudima, da uvjerenih vjernika koji žive

život po pravilima vjere pa time i naravnih zakona, ima jako malo.

No bez obzira na vrlo mali broj onih koji žive životom vjernika, bar kod nas na

Zapadu, vjerovanjem u BESMRTNOST DUŠE je jedino, koje za sada daje pravi

odgovor na pitanje, o svrsi života na Zemlji.

Kroz vjerovanje u besmrtnost duše, čovjek ostvaruje ideal svog postanka,

besmrtnost.

Ljudsko tijelo, i zemaljski život, sa svim svojim nedostacima postaje sada poligon,

na kojem vježbamo vlastiti duh. Svi životni problemi koji su uvjetovani

standardnim načinom gledanja na život, po usvajanju vjerovanja u besmrtnost

duše dobivaju sasvim drugačiju težinu i vrijednost.

Neminovno se u nama javlja želja da budemo bolji.

Željom da budemo bolji i da praktički usvojimo poštivanje svih naravnih zakona,

ostvarujemo snagom vlastite volje kvalitetan i koristan život, te na taj način

uviđamo svrhu vlastitog i skupnog postojanja,

Bez obzira što su ostvarena, i danas se ostvaruju praktična iskustva o življenju

života na vijerskim osnovama, i što ista potvrđuju ovo što je upravo izneseno,

rijetki pojedinci prihvačaju praktićki živjeti životom vijernika.