Zašto je sve u nama i oko nas postavljeno u suprotstavljenim odnosima.

Činidbe i osjećaji stalno variraju iz jednog u drugo ekstremno suprotstavljeno

stanje. Život-smrt, mladost-starost, zdravlje-bolest, lijepo-ružno, dobro-zlo,

iskrenost-laž, hrabrost-plašljivost, su suprotnosti u kojima se rađmo i umiremo.

Ove maksime su dio nas samih ali i svega oko nas. Kako ostvariti osobnu

stabilnost u Svijetu, u kojem se sve bitno događa mimo ljudske volje. Od začeća

do smrti, od mladosti do starosti, od zdravlja do bolesti, pa i od toga kako ćeš u

određnom trenutku reagirati ili se osjećati.

Prihvatiti Svijet i život onakvim kakvim je, nije nekakav poseban problem,

problem nastaje kad se postavi pitanje zašto je sve baš tako, kako je.

Prihvatiti život u smislu neprekidnog kontinuiteta u kojem ništa nije definirano

osim same činjenice da je život sagledan univerzalno, neprekinut niz, u kojemu

se ne zna ni početak a niti naslućuje kraj, je nešto što nema sa ljudskog stajališta

nikakvog smisla ni svrhe.

Da je to upravo tako, pobrinule su se da nam objasne, razne religije, koje nas

svojim učenjima upućuju na prolaznost života na zemlji ali i vjerovanje u zagrobni

novi život. Ovim se normalno ne daje odgovor na pitanje o svrsi postojanja života

na zemlji uključivo i ljudskog.

Postojanje radi postojanja, život radi života, dobro da bi se borilo sa zlim, ljepota

da bi poništavala ružnoću, iskrenost da bi pobijedila laž, hrabrost da bi nadvladala

plašljivost, i da se to stalno ponavlja u korist ili na štetu nekoga ili nečega,

besmisleno je.

Svjesno i bez zadrške prihvatiti stanje kakvo je, može samo luđak ili maloumnik.

Prihvatiti i pomiriti se sa činjenicom da smo začeti slučajno, da živimo u

okruženju u kojem smo se slučajno rodili, ovisni o našim roditeljima u ranoj

mladosti, a potom od okruženju u kojem rastemo, da bi opet potom sasvim

slučajno ostvarili susret sa našim bračnim suputnikom, sa kojim opet slučajno

stvaramo djecu, te na kraju i umiremo uglavnom slučajno, ne znajući unaprijed ni

kada ni kako, ne može se shvatiti i prihvatiti kao nepobitna i isključiva istina,

sasvim jednostavno i lako.

Prihvaćajući navedenu istinu kao realnost, mirimo se u biti sa činjenicom da život

ljudski kao i univerzalni život nema svrhe, sagledavano individualno ali i

generalno. To što danas na zemlji živi viši broj ljudi ili što ti ljudi dulje žive, i

imaju kvalitetniji život po sudu nekih, ne može se smatrati nekim valjanim

razlogom zašto smo tu gdje jesmo.

Čemu uz tijelo posjedujemo i osjećaje, savjest, odnosno duhovnost, kad nam

preostaje samo kratkotrajno vegetiranje.

Naime za ostvarenje navedenog cilja i ostvarenje postojeće kvalitete života, nisu

nam bili potrebni osjećaji a niti duhovnost. Bez ovih dodataka mogli smo

ostvarivati kudikamo kvalitetniji život, i to sagledavano pojedinačno

i skupno.

Zamislite koliko bi nam bilo lakše živjeti Život, bez osjećaja i duhovnog naboja,

čije postojanje nas u pravilu samo upozorava na ružnu stranu Svijeta. To što

ponekad ostvarimo lijepe trenutke zahvaljujući osjećajima i našem duhu, samo

nas čini to nesretnijima kada to izgubimo.

 

Smrt, bolest, i zlo samo čeka svoj neplanirani trenutak da nam pokvare tjelesne

ali i duševne užitke, a starost kao kontinuirana činjenica svojom neminovnošću

čini sve, da nam pokvari svaki trajni užitak, u čemu inače volimo uživati.

Kako onda ostvariti pozitivan stav u odnosu na Život ?

Kako prihvatiti činjenicu da se život odvija na opisani način, a ipak u svemu tome

naći smisao i svrhu ?

Na stranu to što Život sam po sebi predstavlja čudo vrijedno divljenja, i to

sagledavajući Život kao univerzalnu tvorevinu i proces, ili gledajući samo ljudski

život i razvoj istoga do danas.

Sam doživljaj življenja, i svrha tog procesa življenja je upitna, normalno

sagledavajući isti proces sa našeg ljudskog stajališta.

Da je ovo pitanje oduvijek bilo prisutno u ljudskom razmišljanju, svjedoči nam

sve ono što je kao ostatak prastarih civilizacija ostalo da bi nas podsjećalo na to

vjekovno pitanje svrhe našeg postanka.

Potreba da bi bogove predstavljali u ljudskom obliku, nije u biti naša ljudska

potreba, da od pamtivijeka gajimo kult vjerovanja u zagrobni ljudski život, već

samo naša potreba da odgovorimo na pitanje o svrsi i razlozima života inače.

Činjenica je, da su naši preci kroz povijest razvoja ljudskih odnosa, ostvarujući

život u uvjetima naravnih zakona, apsolutne hegemonije, klasnog društva, do

liberalnog kapitalizma, uvijek tražili razloge postojanja, i uvijek iznova na različite

načine tvrdili da ovaj život na zemlji, je samo uvertira onom drugom zagrobnom

životu. Čovjek pojedinac, je unatoč zadovoljenju svih tjelesnih i duhovnih

prohtijeva, i onda u dalekoj povijesti, kao i danas, bio i ostao nezadovoljan onim

što ima i što je.

Smrt, starost i bolest, su zla koja ni do dana današnjega nije uspio riješiti, te

unatoč svemu onom što je ostvario kao pojedinac ili ljudski rod, nije zadovoljan

učinjenim. To, što se stalno tješi kroz život konzumirajući tjelesno ili duhovno, ne

spašava ga od stalno prisutnog straha od tri osnovna jahača apokalipse.

Interesantno je, da se unatoč relativno i apsolutno dugom povijesnom iskustvu,

nije uspjela ostvariti ljudska ideja, pa ni dati odgovor na vječno pitanje ZAŠTO

SMO NA OVOM SVIJETU?

Od vremena grčke kulture i filozofske misli temeljene na toj kulturi, te rimske

imperije i mislioca iz tog povijesnog razdoblja, do svih filozofa i filozofskih

pravaca novije povijesti razvoja evropske misli, nitko nije ponudio konkretne

odgovore na samo jedno ključno pitanje, ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU?

Ono što nam kao odgovor na to pitanje nudi istočnjake kulture, nije ništa drugo,.

do samo način kako da se prihvate kao nepobitne poznate činjenice o životu i

smrti, a sačuva duhovni mir. Ni mislioci istoka, ne daju konkretne odgovore na

uvijek isto pitanje ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU?

Tvrdnja i nauk Istoka, da smo svi jedna cjelina, koja se zove univerzum, i da se u

skladu sa tom spoznajom trebamo odnositi prema sebi i svom okruženju je nešto,

što na kraju tvrdi, i kroz životni put Isusa Krista i dokazuje, katolička vjera i

filozofija razvijena na temeljima iste vjere. No ovom tvrdnjom se ne rješava

vječna dilema i ne daje odgovor na pitanje svih pitanja:

ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU?

 Da li je moguće vlastiti život gledati kao igru i iluziju, i na isti način gledati

i sve oko sebe uključivo i univerzum, ( ateistički svjetonazor )?

 

 Dali postoji razumljiv razlog zbog kojeg trebamo ostvariti tjelesni život na

zemlji, da bi isti samo poslužio kao priprema za drugi samo duhovni život

poslije fizičke smrti ( teistčki svjetonazor ) ?

Na ova i još poneka pitanja vezana za svrhu postanka i opstanka fizičkog života

pojedinca i materijalnog života općenito pokušat ću dati svoje viđenje i odgovore.

Život kao igra i iluzija