Dok gledanjem na život kao IGRU i ILUZIJU, život doživljavamo kao proces

stvaranja Svijeta koji stalno traje i u čijem stvaranju mi osobno predstavljamo

samo jedno novo iskustvo ostvareno kroz naš kratki život, u kojem je gotovo sve

dozvoljeno u stvaranju i zadovoljenju naše ILUZIJE i našeg užitka, dotle je, ovaj

drugi svjetonazor pun ograničenja, koja se temelje na poštivanju osnovnih

prirodnih zakona i vijerskih kanona.

Sagledavajući ova dva svjetonazora i kao različite filozofske pravce, pod čijim

utjecajem se ostvaruju ukupne ljudske djelatnosti, onda u svakom slučaju

dajemo prednost teizmu, i to već iz samo jednog vrlo bitnog razloga, a taj je što

usvaja gotovo u cijelosti naravne zakone, i upućuje svoje vjernike da ih poštuju.

Vjerovanje, da se čovjek sastoji od tijela i duha, te učenje čovjeka da duhom

ovlada tijelom, je posebno bitna kvaliteta u organiziranju kvalitetnog života

pojedinca. Za razliku od ateističkog sagledavanja osjećaja i duhovnosti, koji su

kod ovog svjetonazora, prepreka ka ostvarenju kvalitetnijeg života, osjećaji i

duhovnost u teističkom svjetonazoru dobivaju svoj puni smisao i ljepotu.

Ljudske vrijednosti kao :

 LJUBAV,

 PLEMENITOST,

 DOBROTA,

 HRABROST,

 POŽRTVORNOST,

dobivaju svoj puni smisao i ljepotu, i izražavaju se punom snagom.

Stav vjernika, da se primjerenim životom na Zemlji, ostvaruje dobra pozicija za

vlastitu dušu po smrti, uvjetuje i pravilan odnos vjernika prema svom ukupnom

okruženju za života na Zemlji.

Izrečene klasifikacije i date karakteristike u korist teizma, date su uvjetno,

odnosno važe samo za slučaj da je vjernik dosljedan, odnosno da onaj drugi ateist,

živi u ILUZIJI.

Dobro, i ako je sve tako, kako je upravo navedeno, te teizam prihvaća i gotovo

sve naravne zakone po kojima Svijet funkcionira u svom procesu STVARANJA,

zašto i dalje čovjek traži odgovor na osnovno pitanje :

ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU.

Vjerovanje je jedno, a stvarnost je drugačija.

Tijelo ima svoje zakonitosti nastanka, življenja, starenja, bolovanja i umiranja,

dok ljudski duh funkcionira po sasvim drugim zakonitostima. To, što su duša i

tijelo sadržani u jednoj osobi, je osnovna zagonetka života uopće, ali i osnovni

uzrok stalnog sukoba unutar nas samih.

Zašto smo u tom prirodnom procesu stvaranja, ostvareni samo mi ljudi na ovakav

način, da imamo tijelo i dušu?

Posjedovanjem tijela, koje je potrošno, i stalno traži zadovoljenje nekih svojih

potreba, koje su dio prirodne tjelesne naravi, a koje su u pravilu suprotstavljene

potrebama našeg besmrtnog duha, mi stalno balansiramo u davanju prioriteta

jednoj ili drugoj strani.

Svjesni ništavnosti jednoga i veličine drugoga, mi ipak u pravilu dajemo prednost

tijelu.

Zašto ?