Bilo ga je osobno posvuda, na svim manifestacijama - ponajviše onima njemu i njegovu pjesništvu u čast - a gdje nije sam stigao, stigle su njegove knjige, svake godine iznova pretiskivane, u sve luksuznijim izdanjima. Taj spomenik za života, začudo, još nije dobio svoj zlatni odljev  ni godinu dana nakon smrti. Mislim čak da se po prvi put njegov rođendan neće obilježiti tako pompozno kao što je to bilo svih ovih proteklih godina.

 

Moje pak mišljenje o Tadijanoviću i danas je isto kao i prošle godine, pretprošle, i tako unatrag do osnovne škole.

Čitam novi Forum. Raspisali se umni ljudi o pjesništvu Dragutina Tadijanovića.

No, neću sad o tome. Neću o njegovu pjesništvu. U kojemu, veli jedan autor, ima nekoliko vrhunskih pjesama. Pa ih je poimence i nabrojao. Sve bi stale na prste jedne ruke plus još koji prst druge. O svemu ostalom i bi nešto rekao i ne bi nešto rekao. Jer, još je premalen odmak. Pa se ne usudi. Predugo su tog pjesnika u zvijezde kovali. Slavili svaki njegov rođendan s pompom neviđenom. Zapravo, ne sjećam se da su rođendani bilo kojeg umjetnika, pa ni političara, slavili s toliko pompe, pedesetak godina unatrag. Ne sjećam se ni da je bilo čiji rođendan bio tako medijski popraćen. Ili uopće spomenut.

Ali, Tadija je bio ikona. Ikona koju je on sam stvorio. Živući spomenik koji je sam sebe svake godine iznova kitio.

Zapisivao je Tadija sve što mu se u životu događalo: kad je išao na Trg i kad se vraćao s Trga. Kad je kupio cvijeće i kad ga je predao svojoj Jelici. I sve je to ulazilo u njegove knjige. Kao pjesme. Kao poezija nadahnuta. Kojoj su se svi divili i duboko klanjali. I pisali panegirike o njoj. A Tadija je sve to skupljao i stvarao od toga zbornike napisa o sebi.

Pred sam kraj s uzdahom je poželio da dovrši još jedan zbornik o sebi. Da buduće naraštaje Hrvata obavijesti što je radio od te i te godine do te i te godine. Da ne bi ostali prikraćeni za izvješća o njegovim odlascima i dolascima u kavanu. Ti će zbornici biti zasigurno bestseller. Izdat će se i u zlatovez ukoričen komplet zbornika o Dragutinu Tadijanoviću iz svih uglova i svih perspektiva. O tom najvećem hrvatskom pjesniku. Koji je pisao i haiku pjesme. Evo jedne:

Haiku, dragi haiku,

ljubim ti milu majku

usred bijela čela.

Tom bardu hrvatske književnosti svakako treba pod najhitnije podići spomenik. U najmanju ruku tamo gdje sada stoji spomenik banu Jelačiću (ban može opet u ropotarnicu). A u spomenik uklesati zlatnim slovima te nezaboravne haiku stihove.

NOSIM SVE TORBE A MAGARAC NISAM

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!…Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna…
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.