Slučajno ili ne, ali moderna znanost je još jednom došla do drevnih spoznaja. Jer, u knjizi Dvanaesti planet (1976.) opisuje se kako su Anunnaki stigli na Zemlju prije otprilike 450.000 godina kako bi se dokopali zlata koje im je bilo potrebno da bi zaštitili život na svome planetu Nibiru. Oni su željeli postaviti zlatne čestice u atmosferu svog planeta koja je nestajala i na taj način spriječiti gubitak topline, zraka i vode. Planovi zagovornika Hipoteze Geja zasnivaju se na pretpostavkama i vjerojatnosti. Prvo, Mars nema vlastitih oblika života; drugo, stanovnici jednog planeta imaju pravo uvesti svoje oblike života na drugi svijet, bez obzira postoji li već na njemu život.

Međutim, ima li života na Marsu ili, kako neki radije pitaju, je li na Marsu postojao život u manje surovim klimatskim razdobljima? Tim su se pitanjem pozabavili planeri i provoditelji različitih misija na Mars. Nakon svih ispitivanja, fotografiranja I sondiranja, očigledno je kako život kakav cvate na Zemlji (drveće, šume, grmlje i trava, leteće ptice i lutajuće životinje) tamo jednostavno ne postoji. Ali, što je s nižim oblicima života, lišajevima, algama ili nižim bakterijama? Iako je Mars mnogo manji od Zemlje (njegova masa iznosi otprilike desetinu Zemljine mase, a promjer mu je upola manji) njegova površina, koja je sada u cijelosti kopnena, veličinom otprilike odgovara dijelu Zemljine površine prekrivenim kopnom. Prema tome, područje koje treba istražiti jednako je veliko kao područje na Zemlji prekriveno kontinentima, planinama, dolinama, ekvatorijalnim i polarnim

područjima; toplim i hladnim područjima; vlažnim područjima i suhim pustinjama. Kada bismo na površinu Marsa postavili površinu Sjedinjenih Država, od obale do obale, mogli bismo procijeniti opseg istraživanja i raznolikost terena i klima kojima bismo se bavili.