Kalendar događanja

Član cune

Upisao:

cune

OBJAVLJENO:

PROČITANO

532

PUTA

OD 14.01.2018.

PRIČA O MOM OCU IVANU

PRIČA O MOM OCU IVANU
Zbog obećanja danog sinovima Saši i Goranu, i dragoj prijateljici etnologinji Tanji Perić Polonijo, zapisujem ove skromne retke:

Moj otac Ivan Miljević, iliti «Ive Parizov», rodio se u ćićarijskim Vodicama u drugoj polovici prosinca 1921 godine.

Zbog velikih snjegova koji su u urednom ritmu do sredine prošlog stoljeća znali pohađati malena ćićarijska sela - i koji su sa svojih metar i po do dvije visine za dugo vrijeme znali blokirati bilo kakvu komunikaciju, osim kroz brižno prokopane tunele od kuće do štale i nazad - na crkvenu prijavu rođenja djeteta trebalo je čekati skoro do proljeća.

Tada je već bilo prekasno za pamćenje naoko nevažne sitnice kao što je datum rođenja. Stoga je po sjećanju svog djeda Grge u crkvene knjige novorođenče za svaki slučaj prijavljeno s 19-tim prosincem.

Dvije godine kasnije njemu i starijoj sestri Mariji umire majka, koja je osim života svojoj djeci podarila i imena (kćeri svoje, a sinu, iz poštovanja prema svekrvi Ursi, po rano preminulom muževljevom bratu).

Djed Anton (tako nazvan od nas unuka), po prirodi stvari i pravilima koja su u to doba vladala, ženi se nakon nepunih šest mjeseci udovištva s bakom Katom iz Malih Muna, s kojom u narednih nekoliko godina dobiva još dvije kćeri i sina (Slava, Olga i Jože).

Baka Kata se u godinama koje slijede pokazuje pravom majčinskom zamjenom za siročiće Mariju i Ivana, bivajući sve prije negoli loša ili zla maćeha. Tu činjenicu dubokog poštovanja i ljubavi prema njoj Ivan prenosi i na nas svoja dva sina, za koje je ona bila i ostala jedina očeva majka i prava baba koju smo ikada znali i prihvaćali.

U to doba, pa dijelom i do sredine tridesetih godina, u «korti Parizovih», osim djeda Antona i njegove obitelji živjelo je još petero braće i tri sestre, sa svojim obiteljima. Sve u svemu, u nevelikom prizemnom «hramu» i s par, u potkovicu dozidanih «kamara», tih godina pa sve do drugog svjetskog rata, osim starijih, živio je i rastao cijeli čopor male djece.

U dodatnim «smještajnim kapacitetima» na «podu» ispod povezanih krovova stare i nove štale, koji je osim njihovog smještaja imao i ulogu sjenika za tridesetak ovaca i dvije-tri krave u prizemlju, raspoloživi prostor bio je posve popunjen. Kunići koji su se unutar stajskog prostora nesmetano vrzmali nisu se brojali. U to doba, smatralo se to kao pripadanje srednjoj, ili dobrostojećoj seoskoj klasi.

Kako je takav prizor mogao izgledati talijanskim poreznicima, koji su uobičajeno znali zalutati u predbožićno vrijeme s ciljem popisivanja «blaga i ljudi», može se samo zamisliti. Slika u kojoj se više od desetak musave i gologuze djece izvlači iz sjena, skačući bosim nogama direktno na neutabani snijeg, mogla je biti više nego pitoreskna, a za nemile goste i po malo zastrašujuća. No svejedno, ona je ostala u očevom pamćenju kao neka vrsta posebnih događaja, jer je u zbunjenim «financima» u pravilu izazivala želju za što bržim napuštanjem nemilog okruženja, a u domaćinima posprdne osmjehe.

Ipak, i ta samo naoko idilična priča, nije mogla skriti svu dubinu bijede i neimaštine u kojoj se tada nalazi istarski puk u ćićarijskim krajevima. Uzrokovalo je to stanje i relativno brzo preseljenje ostale braće u obližnji Trst, tako da su u selu ostali samo djed Anton i njegove tri sestre, već zarana udane i promijenjenih prezimena i mjesta boravka.

Činjenica da je djed, prije prvog svjetskog rata i ratnog iskustva u rovovima Galicije, proboravio nekoliko godina u američkim rudnicima ugljena, iz kojih se vratio s nevelikom ušteđevinom no sasvim dovoljnom da se dovrši gradnja nove štale i kupi još ovaca i kokoši, bila je dodatnim razlogom, ne samo za nasljeđivanje već i za odluke takve vrste.

Kako bilo da bilo, čuvanje stada od malena i nešto kasnije sudjelovanje u teškim fizičkim poslovima sječe šume i gradnje «karbunica», bila je uobičajena obveza muške djece u uzaludnim pokušajima da se s tom vrstom mini trgovine priskrbi dovoljno lira neophodnih za dnevno preživljavanje obitelji.

Pravljenje i prodaja ovčjeg sira, kao tipično ženski posao, premda redovna djelatnost, bila je premala za stvarne potrebe, a sušeno meso, pred Božić zaklanih svinja, u pravilu se čuvalo za «težake» koji su s ljeta morali biti angažirana za mučan posao sjenokošenja po minijaturnim planinskim, od šume oslobođenim prostorima.

No, zato je «krampilja» i «fažola» i kiselog «kapuza» bilo više nego dovoljno za cijelu godinu. Ono je i usred ljeta (i sam sam imao priliku probati ga pedesetih godina prilikom svojih prvih posjeta Vodicama) uspijevalo zadržati svoj uvijek svježi miris i još više osvježavajući resko-kiseli okus. Valjda je to zahvaljivalo činjenici da su ga muškarci, prethodno opranim i bosim nogama znali satima gaziti i tještiti do samog ruba ogromne bačve.

S druge strane, bistar duh i urođeni optimizam ugrađen u malom Ivanu, načinio je od njega ljubimca njegove bake Urse, i same žene visokog stupnja inteligencije i ugodnog glasa nadograđenog na prirodni talent za glazbu.

Makar su ga posjetitelji iz nizinskih krajeva i tadašnji talijanski gospodari znali posprdno nazivati «mačjim drekanjem», taj način pjevanja duhovnih i narodnih junačkih pjesama (danas poznat kao «bugarenje») uspjela je prenijeti i na svog unuka Ivana. Ne mali broj od njih zapamćenih u ranom djetinjstvu, na samom početku pedesetih godina, prenio je on tijekom dva-tri kratka zagrebačka susreta svom daljem rođaku Jospu Ribariću, za koga se kasnije pokazalo da je bio jedan od rijetkih zapisivača narodnih umotvorina s tog područja. Neke od mnogo godina kasnije izdanih knjiga i pjesmarica, datiraju iz tog doba.

Krajem tridesetih, točnije 1939 godine, kao osamnaestogodišnjak otac Ivan biva unovačen u talijansku vojsku, gdje u garnizonu Regio Emilia čini svoje prve vojničke korake. Sudeći po kasnijim pričama i anegdotama, ta mu se služba i nije bog zna kako sviđala, što je bilo razlogom bijega njega i njegovog «prvog zarmana» (bratić po stricu) prema rodnom selu, gdje su ih, zbog činjenice da su taj par stotina kilometara dugi put uglavnom prelazili pješačeći, uvijek uredno i bez muke uspijevali, umjesto prijatelja, dočekivati žandarmi.

Toj činjenici ima zahvaliti i za svoj prvi posjet Puli u čijoj je zgradi vojnog zatvora, na prostoru današnjeg parkinga na Karolini, proboravio nekoliko dana.

Sve se je ipak sretno završilo, jer su dečki uvijek imali za to pripravnu ispriku. Obzirom je on sa svojih preko metar i osamdeset (a njegov bratić još i više) predstavljao pravog diva među tada relativno niskim talijanskim mladićima, bio je problem kako ih obući i obuti.

U to doba, naime, garnizon u Regio Emilii, nije imao opremu koja bi pasala njima dvojici. Bilo je, stoga, logično da iskoriste činjenicu civilnog odijela i da uhvate put pod noge. Problem je riješen tek par mjeseci kasnije, kada je po naredbi komandanta garnizona pozvan krojač iz Trsta koji im je, još dok su se zbog «sigurnosnih razloga» ležali i vikendom odmarali u vojnom pritvoru, sašio odgovarajuće uniforme po mjeri, pri čemu su umjesto uobičajenih vojničkih cokula, dobili planinske vojničke čizme. Očigledno su one bile dobre kvalitete, jer ih je on s uspjehom nosio skoro četiri godine bez prekida.

Da li, zahvaljujući toj činjenici, ili stjecaju nekih mnogo prizemnijih političkih razloga, tek, s prvim talijanskim kontingentom koji je u sastavu njemačkih jurišnih jedinica započeo svoje višemjesečno putovanje prema Rusiji. Sa svojom četom isključivo sastavljenom od hrvata i slovenaca, uskoro se našao u ratnom paklu istočnog fronta.

Bitke pod Moskvom i Staljingradom u zimskim mjesecima 1941 godine i s temperaturama do minus 40, kroz razmjenu sjećanja njega i njegovih ratnih drugova, što su znali povremeno nailaziti u naš pulski stan, za nas dječake (brata i mene) dok smo ih krijući se od roditelja znali do duboko u noć i satima slušati iza pritvorenih vrata spavaće sobe, predstavljale su mnogo veću vrijednost negoli su to bile dječje priče i knjige koje smo u to vrijeme uveliko znali čitati.

S osnova njih, malo po malo, od posjeta do posjeta, od priče do priče, polako ali sigurno mozaična slika očevih ruskih dana postajala je sve jasnija i zaokruženija.

Sve više su nam, poput šarenih sličica keleidoskopa, umjesto rijetko gledanih filmova ili tada nepostojećih televizijskih slika, u glavi prepunoj mašte samonicali dramatični prizori bjekstva čitave čete preko zaleđenog Dona, dok su ih s jedne strane mitraljeskom vatrom ispraćali njihovi dojučerašnji suborci, a s druge očekivali crvenoarmejci, koje je neki nesretni kapetan zaboravio obavijestiti o dan prije primljenoj i tko zna kako dostavljenoj poruci o namjeravanom prebjegu njihove slavenske braće.

To što je cjelokupni poduhvat završen s preko polovine poginulih na debelom donskom ledu, kao i to da je od bijesa raspamećeni ruski major pred preživjelim bjeguncima, osobno hicem u glavu u ulozi «prekog suca», prekinuo životnu nit nesretnog kapetana, bila je za nas tek jedna od sličica koja je svoj smisao imala tek u ulozi obične vinjete nekog složenog crno-bijelog stripa.

Dvije ratne godine u sastavu crvene armije, u kojoj je zahvaljujući svom starinskom arhaičnom ćićkom govoru - što je ruskim oficirima znao odjekivati svojim staroslavenskim korijenima - priskrbili su mu i ulogu prevoditelja u mješovitoj jedinici sastavljenoj od ruskih i prebjeglih vojnika iz ostalih južnoslavenskih krajeva.

Iz tog doba dopratila ga je i prva medalja za hrabrost, koju je zaslužio kada je pod rafalima s brisanog prostora u sigurnost zaklona dovukao svog brata po oružju, ruskoga vojnika, kojemu taj čin i nije previše pomogao. Jadničak je skončao život svega desetak dana kasnije u rovu, u kojem je, direktnim uletom eksplodirala njemačka tenkovska granata.

Tadašnju priču o komadiću crijeva, što je ostalo visiti na grani obližnjeg drveta, kao jedini dokaz nečega što se trenutak prije zvalo ljudskim bićem, a koja je priča skoro uvijek završavala s unisonim zaključkom prisutnih o «lijepoj smrti», mi djeca još dugo dugo nismo uspijevali razumjeti.

Iz istog doba nastala je također i nikada previše jasno dopričana priča, o lijepoj zubarici Leni, koja je nakon dva sata mučenja i bez anestezije, konačno uspjela izvaditi upaljeni očev brđanski zub konjskog korijena i veličine. Činjenica da pored evidentnih bolova nije pustio niti glasa - a možda su za to ipak bili krivi njegova markantna figura i lik - njoj je očigledno bila više nego dovoljna za ljubavnu izjavu: «Smijem li vas pratiti?».

Ova ljubavna priča, kao i mnoge ratne priče, tragično je završila pod mitraljeskom vatrom na bodljikavoj žici, negdje na dunavskoj obali kod rumunjskog Turno Severina, gdje ratne jeseni 1943 godine, tu veliku rijeku forsirala «Prva jugoslavenska brigada» sastavljena isključivo od pripadnika južnoslavenskih naroda, žureći prema oslobađanju svojih rodnih krajeva.

Kako bilo da bilo, uglavnom tek, sklon sam vjerovanju kako su upravo sličice tog ratnog kaleidoskopa postale glavnim krivcem, zbog kojeg mnogo godina kasnije tadašnji «film nad filmovima: doktor Živago» nisam doživio s onolikom oduševljenjem, kojega je ta sjajno režirana, puna prelijepih zimskih i proljetnih pejsaža daleke Rusije, uspjela izazvati kod moje supruge i prijatelja, kada smo prvi puta u pulskom kinu zajednički odgledali spomenuti film.

U svijetlu mojih davnih dječjih saznanja i maštanja, činio mi se on nekako sirov, prazan i ponajviše nerealan.

Da sam bio u pravu, nekoliko godina nakon toga, prilikom posjete ocu u rovinjskoj bolnici, čuo sam glasno izgovorene riječi sličnoga sadržaja.

U sobi prepunoj ljudi u pidžamama, moj je otac očigledno dovršavao svoju ratnu pripovijest. U trenucima potpune tišine, nastale nakon posljednje izgovorene rečenice, čuo se tek jedan usamljeni glas sobnog mu druga. «Čovječe, ovo je tema za pravu televizijsku seriju. Za film, čak! Poslije njega i «Doktor Živago» bio bi tek malena prazna priča».

Znam da su se tom prigodom rastali uz obećanje da će, taj i tada poznati pulski slikar, uskoro doći do njega s magnetofonom i snimiti ponovo cijelu pripovijest. No, to se iz tko zna kojih sudbinskih ili slučajnih razloga nikada nije dogodilo; osim što je iza tog davnog bolničkog pripovijedanja ostalo trajati jedno lijepo međuljudsko prijateljstvo, koje je završilo prošlogodišnjim napuštanjem mog oca ove ravni postojanja.

Od te 1943 godine pa do kraja ratnih operacija dvije godine kasnije, otac je ostao u zoni Srbije, Kosova i Metohije, te bosanskih planina. Još i godinu dana kasnije, kada je kao jedini nealbanac u brigadi bio imenovan komandirom čete sastavljene isključivo od albanaca. S njima je još cijelu godinu i pol dijelio sve svakodnevne rizike i opasnosti, kada su jedinice KNOJ-a u potrazi na preostali balistima, nastavljale s češljanjem šarplaninskih vrhova i dubodolina. Iz tog doba ostala je trajati još jedna medalja za hrabrost, koja se danas nalazi u mom posjedu kao dio preuzete ostavštine. Što je bilo s onom ruskom, nisam uspio saznati, jer sam joj izgubio trag za vrijeme mog petogodišnjeg srednjoškolskog odsustvovanja iz Pule.

Pa ipak, iz tog vremena, nama je ostala nikada izričito izrečena poduka, o moralnoj kategoriji kao jedino važećem kriteriju u razlikovanju naroda i nacija.

S druge strane, ni dan danas nisam siguran, da li su te ruske ratne godine bile jedinim razlogom, zbog kojih je otac jedini smogao hrabrost i jasno i glasno 1946 godine na brigadnom sastanku oficira izrekao blasfemičnu izjavu koja ga je skoro odmah stajala poručničkog čina. «Bolje da se nismo ni borili, ako mislimo kod nas uvesti kolhoze i sovhoze».

Premda je, po osnovi ruskoga čina s kojime je stigao u Jugoslaviju stekao pravo na odgovarajući u jugoslavenskoj vojsci, i premda je to pravilo po inerciji važilo za sve njegove suborce, za njega je ono prestalo važiti. Neki se mali štabski miš odjedanput sjetio, kako ne postoje dokazi o završenoj školi, zbog čega je prvo poslan u podoficirsku školu u Niš, da bi tek par godina kasnije stekao pravo završiti i oficirsku školu u Sarajevu.

Priča o «Spomenici 1941. sudionicima drugog svjetskog rata», na koju je kao sudionik savezničke vojske također imao pravo, i koja je već u to doba jasno markirala razlikovnu granicu između dobro plaćene elite i ostalih, završila je na sličan način.

Skoro do početka šezdesetih, kada smo brat i ja završavali naše pulsko osnovnoškolsko obrazovanje, znalo se prvo često, a potom sve rjeđe, od njegovih ratnih ruskih drugova u posjeti, među kojima je bio i jedan s generalskim činom, potezati pitanje: «Zašto ne podnese molbu za spomenicu, kada na nju ima po svim zakonima pravo?».

U tadašnjoj situaciji jednosobnog potkrovnog stana, dvoje djece u odrastanju i jednom mizernom oficirskom plaćom, takvo se pitanje i te kako činilo puno razloga i smisla. No, njegov je odgovor uvijek bio isti. «Znate gdje sam bio i što sam radio. Ako mislite da treba učinite to sami. Ja nikome molbu neću pisati». Nije ni potrebno spominjati, kako se takvo što nije nikada dogodilo.

Trajalo je njegova vojna karijera do 1959 godine, kada se moj otac, s nepunih 39 godina našao u statusu vojnog penzionera.

Mada je priča bila zamaskirana u njegovo uvjetovanje da se poslije završene Visoke ratne škole u Moskvi - na koju ga se konačno sjetio poslati neki generalštabni činovnik iz evidentnih moralnih zasluga i ratnog iskustva, i koja je u to doba bila otvorenim koridorom prema kasnijem generalskom činu – vrati u Istru, priča je imala posve drugačiju podlogu.

Naime, potrebno je znati da je službujući u vojsci otac, od svog odlaska u talijansku vojsku pa do ponovnog povratka u Istru, morao čekati cijelih 14 godina, u koje se ne računa nekoliko kratkih poslovnih putovanja u Zagreb u pratnji nekog «tereta» o kojemu osim te riječi ništa više nismo uspjeli saznati. Čak je i djeda Anton prvu informaciju o tome da mu je sin živ i da nije poginuo na istočnom frontu, kako je 1942. bio prethodno obaviješten, nije dobio prije 1946 godine.

1946 godine, za vrijeme jednog od višemjesečnih prebivanja u Čačku, a neposredno prije odlaska na školovanje u Niš, otac je upoznao mamu Nadu, i nakon samo tri mjeseca «zabavljanja» - kako su se tada zvali kontakti s djevojkom pod stalnim nadzorom rodbine - i s njome se vjenčao.

Slijedeće godine u Nišu - kada je mami Nadi u kasnoj trudnoći dosadilo da «pored živog muža živi s majkom» i kada se jednog neočekivanog dana sama s jedenim koferom u ruci pojavila pred vratima vojne škole – rodili smo se brat i ja. Taj grad, premda u njemu rođeni, nikada više nismo vidjeli, po njegovom napuštanju nakon šest mjeseci.

Iza toga je uslijedilo putešestvije i svakogodišnje seljakanje od Niša, preko Uroševca, ponovo Čačka, Sarajeva i na kraju Peći.

U tom smo gradu - do polugodišta drugog razreda - brat i ja upisali prvi razred svoje osnovne škole. Tek krajem naredne 1955 godine, kada je Pula (još samo jednom kasnije1962.) bila okovana s pola metra snijega a vodovodne cijevi pucale od mraza, doselili smo u Pulu. Prvih nekoliko mjeseci kod rodbine u jednoj sobi, a potom u jednosobni sustanarski stan u ranije spomenutom potkrovlju na gradskoj tržnici.

Premda je tih godina u Puli bilo podosta napuštenih stanova i premda su neki od njih kao uvjetni bili i nama nuđeni, u njemu smo ostali sve do 1962 godine, kada smo od tadašnjeg očevog poduzeća dobili prvi puta normalne uvjete stanovanja.

Te sam godine prvi puta čuo sentencu: »Oteto - prokleto», koju je otac samo jednom izgovorio pred nama, na prethodno postavljeno pitanje svojih suboraca, zašto još uvijek živimo u ovom kavezu.

U takvim okolnostima, dočekali smo 1959 godinu, kada sam po prvi puta imao priliku vidjeti oca smrknutog i iskreno zabrinutog.

Jednog dana, nakon što smo mi djeca uobičajeno prvi ručali a potom se spremali za nevoljeni popodnevni počinak u susjednoj sobi, jer se ručak za oca posluživao tek po njegovom povratku s posla, po starom običaju dječjeg prisluškivanja čuo sam njegove zabrinute riječi koje su navještavale mogućnost da završi u zatvoru.

Obrazloženje je bilo više nego jednostavno i premda meni tada potpuno nerazumljivo, više nego logično.

Otac je naime, samo nepun mjesec dana prije bio s vjenčanim kumom u pulskoj katedrali. Sjetio sam se tada, da ga je mama upozoravala, kako možda ne bi bilo zgodno - obzirom da on tada nije imao niti jedno civilno odijelo, a nije imao ni novaca za njegovu kupnju – da na vjenčanje, pa još i u crkvu ide u uniformi.

On joj je tada odgovorio nešto u stilu, kako su mu branili i nju da vjenča, jer je bila «nepovezana», pa su se ipak vjenčali. A osim toga, zar on, premda član partije, zar da se srami svojih roditelja ili njenih roditelja, u čijim su se kućama redovno palile svijeća za nastupajuće slave i slavili svi propisani crkveni praznici.

Tako se i dogodilo vjenčanje čijeg sam se sjaja sjećao i na kome sam bio posebno ponosan, jer je moj otac bio jedini obučen u svoju sivo-maslinastu uniformu s kapetanskim zvjezdicama na epoletama.

Taj je događaj očigledno netko doživio kao «šaku u oko», jer je otac hitno pozvan na «razgovore» u Beograd, s kojih se nakon naših višednevnih i prestrašenih iščekivanja i vratio nakon desetak dana s poznatom pričom i postignutim dogovorom da sam zatraži demobilizaciju i prekid vojne karijere. U otpusnom dokumentu, dakako, je pojašnjeno kako je razlog prestanka vojne službe njegovo odbijanje da nastavi školovanje

To je on i učinio. Nakon te ne previše lijepe priče, zahvaljujući svojoj relativnoj pismenosti i članstvu u partiji, uspio je dobiti posao u «Elektromlinu 3. januar», na «visoko pozicioniranom mjestu šefa ekspedita», koji je u to vrijeme brojao jedan traktor s dvije prikolice i motor-trokolicu s nadograđenim minijaturnim sandukom za prijevoz rezervnih dijelova i špeceraja za radničku menzu.

No, on je bio više nego zadovoljan. Ostao je u svojoj Istri, a krajem sedamdesetih godina, nakon smrti oca Antona, kojega je s baba Katom i stricom Jožom još šezdesetih preselio u Pulu, najveći dio godine provodio je u svojim Vodicama. Stari «hram» i «kamre», vrlo brzo nakon njihovog preseljenja, zubom vremena i godina pretvorene su u hrpe kamenja. Ostala je sačuvana samo «nova štala», koja je uz i dan danas nedovršenu adaptaciju, postala novo sjedište za očekivana buduća okupljanja «parizovih».

Iz te svoje prve i jedine civilne firme - pošto što je kroz upućivanje u srednju prehrambenu školu u Novom Sadu (za koju, osim mene i još jednog ćićarijskog sirotana nitko nije podnio prijavu na raspisani natječaj) i mene uspio uključiti u njen sastav, konačno je s istog počasnog radnog mjesta, otišao krajem osamdesetih u zasluženu mirovinu.

Iz tog doba ostao mu je nadimak «mulinajo», po kojime su ga uspješno prepoznavali njegovi pajtaši iz boćarskog kluba u pulskom Patinaggiu, nekoliko starih slika i vojnih odlikovanja.

No, najviše, ostao je njegov lik zapamćen po skromnosti, volji za pomaganje drugima i njegova uloga od nas sinova posvojena uloga njega moralne vertikale naslijeđene od svojih gorštačkih pravila i poštenja.

Svega šest mjeseci iza svoje supruge baba Nade, otišao je i on u sjećanja onih što su ga pamtili po pjesmama koje je i sam sakupljao i pamtio. Ispratili su ga mnogobrojni oni, a umjesto scenarija za televizijsku seriju ili igrani film, ispratio ga je tek jedan topli novinarski članak u večernjem listu.

Više nego dovoljno za jednu poštenu i skromnu životnu priču.

 

    

  

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥*:))))))))*

    11.11.2019. 16:31h
  • Član iridairida

    ♥*

    11.11.2019. 15:20h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥tko naiđe njemu pusa:)))))))))

    09.11.2019. 17:40h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    30.10.2019. 15:31h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info