ZNAKOVI PORED PUTA

Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća.

Ljudi koji ne paze što govore i ne vode računa kad što govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerojatnošću može se kazati da će cijelog života biti i sebi i drugima nezgodni i teški.

Ali, s druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni o čemu drugom – nisu ništa bolji. Naprotiv.

U ovom slučaju pravi put je zaista – u sredini.

Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.

Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osjećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da ‘strijepe’ za budućnost naroda, da ga brane od opasnosti koje samo oni vide.

To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opći plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a s njom prenose i svoje kratke mjere i bijedne račune.

Od takvih, duhom malih ljudi, postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi.

Kad naiđe neka bolest na nas, mi se uvijek iznenadimo, i u tom iznenađenju ima neke gorčine i pobune, kao protiv mučkog prepada i nepravde.

Upravo to iznenađenje i to ogorčenje pokazuju najbolje da se nikad nismo izmirili sa životom ovakvim kakav je, i da negdje u najdubljem dnu našem postoji i traje nada da bismo mogli nekako izbjeći neumitnom toku života i uvjerenje da bi stvarno moralo biti tako.

Jer svaka, i najmanja, klica života nosi sa sobom i svijest o trajanju i savršenstvu.

Kad u bojažljivom čovjeku obamre strah, onda se i takvog treba pribojavati isto kao i onog koji je prirodno hrabar.

Možda i više.

Tko u ovom svijetu ne umije da organizira sam svoj život, nije vrijedan da živi, a tko ga s uspjehom organizira, izgubi pri tome toliko snage i svježine da mu i ne vrijedi mnogo što živi.

U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj.

Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

Tko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesretan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno, ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi cijelog vijeka i svakog dana pomalo.

Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.

Naprijed ne može, natrag nema kud.

Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?

Ne sjeća se pravo ni svoga imena.

Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.

Ivo Andrić