ZABORAVLJANJE SEBE

Nijedna religija ili duhovna škola nema monopol nad duhovnošću.

Kao što ne postoji privatno Sunce, tako ne postoji ni osobna istina.

Ljudska psiha je nedovoljno propustljiva za Sunce univerzalnosti.

Problem je u tome što ljudi ne znaju da ne znaju, pa im je lako da svoju mentalnu zbrku nazovu znanjem, poznanstvo prijateljstvom i da sentimentalno-seksualni interes etiketiraju kao “ljubav”.

Proglasi ono što je ostvarljivo već ostvarenim i sa tobom je svršeno: ništa od ostvarenja.

To je san.

Čovjek prestaje da živi i nastavlja samo funkcionirati, iako to uopće ne primjećuje.

On čak nema u sebi čime da vidi da u sebi nema što vidjeti.

Zbog toga je naizgled miran i psihološki apsolutno statičan.

Stari, ali ne sazrijeva.

Razumijevanjem aktualne situacije prekida se iluzija. Sjećam se da je jedan tragalac grubo prekinuo učiteljevu priču o nedostatku autentičnosti kod navodno duhovnih ljudi, tvrdeći da je on sam autentičan.

“Možda ti jesi”, odgovorio mu je učitelj, “autentičan zid, ali nijedna cigla u njemu nije tvoja.

Istina ne ide po ulicama dokazujući svoju uzvišenost vičući: ‘Ja sam istina!

Samo sam ja istina.’

Ako si zaista svoj, zašto si izabrao sukob kao metodu provjere?

I zašto se uopće boriš – ako znaš?

Ali ti ne znaš – čim si prisiljen da provjeravaš.”

Mi smo nestabilan zid sastavljen od cigala svih mogućih vanjskih utjecaja, ali to sebi ne smijemo priznati.

Uslijed trenja uma i stvarnosti razvija se psihološka reakcija koja utječe na um.

Krajnji rezultat tog procesa je “ličnost”, kao i smanjena osjetljivost i prijemčivost uma.

Što je ličnost jača, to je receptivnost slabija.

Zbog smanjene senzitivnosti uma, ličnost traži sve jače i jače nadražaje, tako da vremenom otupi i postane, kako je jedan pjesnik napisao, “nagluha za važno, sluhovita za lažno”.

Na taj način čovjek polako i neosjetno zaboravlja sebe, a kad u potpunosti zaboravi da se zaboravio u potpunosti, postaje psihološki leš u živom organizmu.

“Ličnost” (persona) potječe od riječi ličina, što znači maska.

Kada zaboravimo da je ličnost tanak veo samozaborava prebačen preko autentične prirode, i kada se prestanemo sjećati da smo se zaboravili, te iste sekunde umiremo.