PRIČA O JEDNOM “NE MOGU”

 

Dragi prijatelji, danas smo se ovdje okupili da ispratimo “NE MOGU”.

Dok je bio sa nama na zemlji, uticao je na živote svakog od nas, na neke više, na neke manje.

Na nesreću, njegovo ime spominje se na svakom javnom mjestu, u školi, gradskoj skupštini, državnim organima, pa čak i u Bijeloj kući.

Položili smo “Ja ne mogu“ u njegovu vječnu kuću i osigurali mu nadgrobnu ploču sa epitafom.

Nadživjeli su ga njegova braća “Ja mogu”, i “Namjeravam to odmah učiniti”.

Oni nisu čuveni kao njihov poznati rođak, a ni tako jaki i moćni.

Možda će, jednog dana, uz vašu pomoć, postati značajniji na ovom svijetu.

Neka “Ja ne mogu” počiva u miru i neka svi prisutni požive i uznapreduju u njegovom odsustvu.

Amen.

 

Dok sam slušao posmrtni govor, shvatio sam da ti đaci nikada neće zaboraviti taj dan.

Čitav taj čin je bio simboličan, neka vrste metafore za život.

To se urezuje u pamćenje i zauvijek će ostati u svijesti i podsvijesti.

Ispisivanje rečenica koje počinju sa “Ja ne mogu”, njihovo sahranjivanje i posmrtni govor – to je bio učiteljičin nevjerojatan trud.

Ali, to nije sve.

Kada je završila posmrtni govor, napravila je krug sa učenicima i vratila ih u učionicu.

Proslavili su odlazak “Ja ne mogu” uz keks, kokice i sokove.

Kao dio proslave, Dona je izrezala veliku nadgrobnu ploču od papirne kese.

Ispisala je riječi “Ja ne mogu” na vrhu i “Počivaj u miru” u sredini.

Datum je bio na dnu.

Nadgrobna ploča visila je u Doninoj učionici do kraja školske godine.

Kada je neki đak , mada se to rijetko dešavalo, zaboravi i kaže “Ja ne mogu”, Dona bi samo pokazala na natpis “Počivaj u miru”.

Đaci bi se tada sjetili da je “Ja ne mogu” mrtav i preformulirali bi svoju izjavu.

Nisam bio Donin đak.

Ona je bila moj đak.

Ipak, toga dana od nje sam naučio tu lekciju.

I danas, mnogo godina poslije, kad god čujem rečenicu koja počinje sa “ja ne mogu”, vidim sliku sahrane i učenike četvrtog razreda.

Tako se, kao i đaci, sjetim da je “JA NE MOGU” mrtav.