PROČITANO

558

PUTA

MAHABHARATA - Teorije i izdanja

Dugo su se znanstvenici morali služiti izdanjima samo pojedinih recenzija Mahabharate, i to često nekritičkima.[6] Dugo se osjećala potreba za jedinstvenim kritičkim izdanjem.[7] Napokon se pokazalo da taj pothvat mogu izvesti jedino Indijci. I tako je Bhandarkar Oriental Research Institute u Pooni konačno pod vodstvom V. S. Sukthankara, S. K. Belvalkara i P. L. Vaidve pripravio između 1933. i 1966. kritičko izdanje Mahabharate,[8] tj. zajedničkoga predloška sjevernih (šaradsko-kašmirske, bengalsko-maithilsko-nepalske i devanagarske) i južnih (granthsko-teluške i malayalske) verzija Mahabharate, ne upuštajući se u spekulacije o ranijim oblicima Đaye, Bharate ili sl. jer njihovu rekonstrukciju sama rukopisna predaja ne omogućuje. Kritičko je izdanje, dakle, zajednički nazivnik sjeverne i južne recenzije, ali je aparat uza nj pravi thesaurus svih rukopisno potvrđenih varijanata i čitanja epa.

Proučavatelji Mahabharate posvećivali su posebnu pažnju traženju različitih sadržajnih slojeva — hvalopjeva Kurua, hvalopjeva Pandava itd. — koji su se nataložili u Mahabharati u tijeku njena razvoja (Adolf Holtzman, ili pak u traženju jedinstvene niti i nacrta cijelog djela kako je do nas došlo u pouci i dharmi, pravu i ćudoređu (Joseph Dahlmann, nastojali su otkriti odnos mitskoga obrasca prema povijesnoj podlozi u mitskoj priči, npr. u priči o braku crne Draupadi s petoricom Pandava kao braku crne Zemlje s pet godišnjih doba (A. Ludwig) ili doprijeti do slike povijesti velikoga epa (E. W. Hopkins).

Dugo su se znanstvenici morali služiti izdanjima samo pojedinih recenzija Mahabharate, i to često nekritičkima.

Dugo se osjećala potreba za jedinstvenim kritičkim izdanjem.

Napokon se pokazalo da taj pothvat mogu izvesti jedino Indijci. I tako je Bhandarkar Oriental Research Institute u Pooni konačno pod vodstvom V. S. Sukthankara, S. K. Belvalkara i P. L. Vaidve pripravio između 1933. i 1966. kritičko izdanje Mahabharate, tj. zajedničkoga predloška sjevernih (šaradsko-kašmirske, bengalsko-maithilsko-nepalske i devanagarske) i južnih (granthsko-teluške i malayalske) verzija Mahabharate, ne upuštajući se u spekulacije o ranijim oblicima Đaye, Bharate ili sl. jer njihovu rekonstrukciju sama rukopisna predaja ne omogućuje.

Kritičko je izdanje, dakle, zajednički nazivnik sjeverne i južne recenzije, ali je aparat uza nj pravi thesaurus svih rukopisno potvrđenih varijanata i čitanja epa.

U toku toga izdavanja i osobito poslije njega ponovno su oživjeli svi oni pristupi istraživanju Mahabharate koji su je javili u razdoblju prije kritičkoga izdanja i potom u nedostatku takva pomagala privremeno zamrli.

O postanku i razvoju Mahabharate pisali su sam priređivač kritičkoga izdanja Sukthankar i R. V. Vaidva. Sukthankar je pritom, međutim, bio bliži unitarnome shvaćanju Mahabharate u Dahlmanna, barem u pogledu jedinstvenosti zamisli epa, negoli analitičkome pristupu Holtzmanna, strica i nećaka.

Smatrao je da Mahabharata ima značenje pjesme o podvizima svojih junaka, ali i značenje pouke o dharmi i svete povijesti ili krišnističke objave, a vidjeli smo da su upravo ta dva druga značenja izrasla na podlozi prvoga u toku razvoja epa.

To samo znači da ep ne samo da je u osnovi svoje junačke radnje imao jasnu koncepciju u dugu suta koji su ga stvarali, nego da se i u proširenim preradama u rukama brahmana, isposnika i vjerovjesnika također razvijao prema promišljenim koncepcijama smjera i smisla u kojem su željeli preraditi i proširiti ep.

Stoga u osnovi nema ni onoliko proturječja između analitičkoga i unitarnjega pristupa epu koliko ga vidi Sukthankar. Historijska filološka kritika teksta ne mora polaziti od isljučiva interesa za pra-Bharatu, nego može istraživati povijest niza koncepcija s kojima se ep u povijesti prerađivao.

Mitskim su se obrascima i značenjima u Mahabharati s pogledom u indoevropsku pretpovijest bavili Steg Wikander i Georges Dumezil, a s ogledom na kasniji puranski razvoj Madleine Biardeau. U novije vrijeme tim su se pitanjima bavili i Alf Hiltebeitel i Georg von Simson.

Mitološkim obrascima, ali i pjesničkom tehnikom Mahabharate i Ramayane, pripovjedačkim postupcima i analizom formula bavio se vrlo plodno i P. A. Grincer.

To je samo nekoliko natuknica o golemome području istraživanja golemoga staroindijskoga epa.

Vrijeme

Iako bi to mogla biti prva stvar o kojoj će se zapitati zapadni čitalac, barem onaj koji je u nešto ranije vrijeme pohađao školu, pitanje vremena nastanka djela redovito je najteže pitanje u povijesti staroindijske književnosti pa sam ga ostavio za kraj.

Obično se u indološkoj literaturi prihvaća prosudba E. W. Hopkinsa.

On je smatrao da početke staroindijskoga epskog pjesništva možemo, doduše, stavljati i 700 ili 1.700 godina pr. n. e., ali o tome ne možemo nešto pouzdano znati, a da počeci predaje o Bharatama, kako je to još bio smatrao Albrecht Weber, sežu do razdoblja vedskih obrednih djela brahmana.

No za naš se ep ne može tvrditi da su predaje o Bharatama ili Kurnima u njemu skupljene prije 400. g. pr. n. e. Predaje o Pandavama i polubožanskome Krišni mogle bi potjecati iz razdoblja od 400. do 200. g. pr. n. e.

Prerada s Krišnom kao sveobuhvatnim božanstvom i mnoštvom poučne puranske građe mogla je uslijediti između 200. g. pr. n. e. i 100-200. g. n. e.

Posljednje su knjige i početak prve mogli biti dodani između 200. i 400. g. U istom se radoblju mogla napuniti poučnom građom 13. knjiga i izdvojiti se iz 12. knjige.

Poslije toga razdoblja mogli su se prihvaćati tek pojedinačni dodaci.

Mogli bismo reći da su to otprilike oni koje je otklonilo iz teksta sadašnje kritičko izdanje.

U 5. se st., naime, na nekome natpisu već spominje Mahabharata kao djelo od sto tisuća šloka, dakle u potpunome opsegu.

A kako se u epu češće spominju Yavane, izvorno Jonjani, s kojima su se Indijci prvi put sreli u doba Aleksandra Velikoga, tekst kakav imamo ne može biti stariji od 4, st. pr. n. e., a svršetak u 3. st. n. e.

U svojoj knjizi o Ramayani, J. L. Brockngton složio je sličan pregled razvoja drugoga velikog staroindijskog epa, stavivši mu početak u 5. st. pr. n. e.

Ramayana je sigurno dovršena prije Mahabharate ali je vjerojatno mlađa u začecima.

Stoga mi se čini bliskom istini prosudba J. A. B. Buitenena da se začeci Mahabharate mogu najvjerojatnije zamisliti negdje u 8. ili 9. st. pr. n. e. No i on se slaže daje "knjižnica djela" koju znamo kao Mahabharatu mogla biti osnovana tek oko 400. g. pr. n. e., a prestati nabavljati prinose oko 400. g. n. e.

O starosti predmeta Mahabharate svakako još treba dodati da su arheolozi poput B. B. Lala i drugih otkopali naselja koja su identificirali kao Hastinapuru, staru prijestolnicu Kurua, Ahiććatru i Kampilyu, gradove Panćala, i druge lokalitete poznate iz velikoga epa.

Oni pokazuju kulturu ranoga željeznog doba, odlikuju se posebnim sivim slikanim lončarstvom i pretežno ruralnom uljudbom, a ispitivanje starosti nalaza pomoću ugljika.

To mora biti i razdoblje kada su se počele pjevati pjesme o vladarima Kurua i Panćala i otada se nikada nisu prestale pjevati jer bi svaki privremeni prekid u usmenom prenošenju pjesama kroz dugo razdoblje njihova stvaranja, sabiranja i razvoja velike pjesme o boju Bharata iz njih nužno izazvao i potpun gubitak cijele te predaje, bar prije trenutka njena zapisivanja.

No ta je predaja na svoj način još i danas živa, kao što još i danas stoji grad Mathura i još je uvijek središte živa Krišnina kulta i kao što ime Indraprastha i danas označuje dio Delhija oko Stare tvrđave.

Delhi, 1989.

Mislav Ježić

nastavlja se...

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!