LJUBAV, BOGATSTVO, TUGA, SUJETA I ZNANJE

Na jednom dalekom usamljenom otoku usred oceana živjeli su lijepo i u slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje.

Živjeli su mirno na tom otoku daleko od svih svjetskih briga i događanja. Ali nakon mnogo vjekova primijetili su da njihov otok polako i sve izvjesnije nestaje. Vrlo brzo shvatili su da otok ubrzano tone.

Uznemireni oni spakiraju svoje stvari i krenu polako napuštati svoj čaroban otok koji im je vjekovima pružao sreću.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, odluči ostati. Jedino je ona vjerovala i nadala se da je sve to privremeno i da će doći bolji dani kada će sve biti lijepo i veselo kao nekada.

Međutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona napustiti svoj dom. Spakira lijepo ono malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali … sada više nije bilo načina da ode sa otoka. Svi čamci, brodovi i splavi već su otplovili a za pravljenje novih više nije bilo vremena.

Ljubav je počela dozivati u pomoć.
Nekako u to vrijeme, put tuda nanese Bogatstvo. Ljubav se obraduje sretnoj slučajnosti i zamoli Bogatastvo da je primi na svoj brod:
- Primi me molim te, otok tone, udavit ću se – reče Ljubav.
- Izvini ali moj č;amac je pun zlata i dragog kamenja. Nema mjesta još i za tebe Ljubavi. Ako i ti budeš ušla, bojim se potonut ćemo – reče Bogatstvo i ode.

Ljubav je počela hvatati panika. Otok je sve više tonuo i vode je bilo sve više. U panici, Ljubav je i dalje dozivala u pomoć. Onda je na svom splavu naišla Tuga. Ljubav se obradovala staroj prijateljici:
- Tugo, molim te spasi me. Potonut ću zajedno s ovim našim otočićem. Bilo bi šteta da svijet ostane bez ljubavi.
- Žao mi je Ljubavi – odgovorila je tuga – Toliko sam tužna da te ne mogu povesti sa sobom. Želim biti sama. I ostavi ljubav daleko iza sebe.

Na otoku Ljubav već poče hvatati očaj. Nije vidjela način da se spasi iz neugodne situacije u kojoj se našla i to zato što je vjerovala u bolje sutra. Međutim, tračak nade, ili je možda u pitanju vjera, još uvijek su je nagonili da i dalje doziva u pomoć. Njena dozivanja privuku pažnju Sujete koja je tuda slučajno prolazila.
- Povedi me sa sobom. Ti si mi jedina nada – zamoli Ljubav.
- Ne dolazi u obzir! Vidi kakva si prljava i mokra, hoćeš mi smočiti čamac . Sama si kriva! Sad snosi posljedice. Lijepo sam ti govorila da odeš dok se još moglo. – I još uvrijeđena ode i ostavi Ljubav sa njenom tužnom sudbinom.

Izgubivši i posljednju nadu, Ljubav se predala sudbini. Sjela je na jedini nepotopljeni kamen što je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog otoka i čekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju.

U tom času, niotkuda, pojavi se neki stranac u čamcu. Stranac priđe sasvim blizu i pruži Ruku ljubavi. Ona uđe u čamac i on je preveze na susjedni otok.

Tu je Ljubav izašla iz čamca, zahvalila se i pošla dalje. Tek par metara dalje shvatila je da ne zna tko ju je spasio. Okrenula se i dotrčala natrag do obale, ali čamac sa strancem već se izgubio na horizontu.

Tada je Ljubav tek primijetila Znanje kako sjedi na obali. Prišla je i upitala:
- Reci Znanje, tko je stranac koji me je spasio sigurne smrti?
Znanje je pogleda, nasmiješi se pa joj reče:
- Kako, zar ti ne znaš? To je bilo VRIJEME.
- Vrijeme? – Upita zbunjeno Ljubav.
- Da, VRIJEME – odgovori Znanje – Jer jedino je VRIJEME sposobno da spozna koliko je Ljubav velika.