Večeras opet imam emisiju i zahvaljujući ovom zapisivanju taxi zgoda po sjećanju, od buđenja mislim, tko će me voziti u emisiju i hoće li to biti vožnja ili pokušaj vozanja ili će po mene doći vozač s kojim se je ugodno voziti, ugodno razgovarati o bilo čemu i tako se ležerno dovesti u još jednu noćnu smjenu.

Upravo sam se sjetila vozača s kojim se već dugo nisam vozila, nadam se da je čovjek dobro, ali čak da me više nikada ne bude vozio, ostat će nezaboravan lik u taxi galeriji. Sjećam se prve vožnje s njim, čim sam otvorila vrata taksija, dočekao me grohotan smijeh. Smijao se za vrijeme cijele vožnje i svaki pokušaj bilo kakve konverzacije je kod njega izazivao nekontrolirani glasan smijeh. Njemu je sve bilo dobro, on je uvijek dobro i stalno se smije.

Prvi put sam pomislila da samo nastoji biti pozitivan i raspoložen zbog putnika, ali već kod druge vožnje sam shvatila da to dobro zvuči samo ako zatvoriš oči i zamisliš Peru Djetlića koji pored tebe ispušta hihotave i grohotave zvukove. 

Često sam se pitala uzima li neki lijek ili opijat koji izaziva te njegove napadaje smijeha i kako bi bio korisniji u sinkronizaciji crtića. Ma, sve je to bilo benigno, samo je bilo ipak neurotično i pomalo jezivo ponekad. Bio je gromada od čovjeka, imao zdrave jake zube koje je imalo smisla pokazivati, ali njegove oči se nisu smijale. 

Često bi mi došlo da ga pitam: "Kaj te muči Njofra", ali sam uvijek samo rekla da on svoje putnike sigurno uvijek oraspoloži, a on je odgovarao čudno grohotnim smijehom, uvjeren da je samo pozitivan i da tu pozitivu širi na svoje putnike.

Ne treba izazivati sudbinu, ali naučila sam parirati tim napadajima smijeha, bez uplitanja. Siroti čovjek, nitko mu nije na vrijeme rekao da i pozitiva može biti precijenjena. 

Nastavak slijedi...