U gluho doba noći, promrzla čekam taksi na cesti, iscrpljena trosatnom turbo-emisijom, jedva čekam doći doma. Dispečer u taksi službi je rekao za deset minuta, na svu sreću, dolazi brže od obećanog.

Navučem masku, uđem, pristojno pozdravim, ne odreagiram nepristojno odmjeravanje sa vozačkog mjesta, ali ne prolazi ignoriranje kod njega.

"Kaj, s posla", pita onako usput.

 "Da", odgovorim suhoparno, jer sam stvarno iscrpljena, ali on na to dodaje podrugljivo:

"To je ono, tarot, zar ne, zovu ko ludi".

"Kako kad", odgovorim umorno, ali on nastavi mljeti. Zna on da su ljudi glupi i da zovu zbog bedastoća. Ne čuje moje protestiranje da se ljude ne može i ne smije tako etiketirati. Kažem mu da je pun predrasuda o ljudima, a on i dalje kritizira sve redom i pljuje po svima i svemu, po mojim kolegama i kolegicama, po političarima, iznosi neke svoje teze i antiteze, minorizira bolesti, epidemije i umiranja, zna sve o svemu, pun sarkazma i ironije, tvrdi da je Zagreb prije 100 godina imao 40 000 stanovnika. Pokušavam prekinuti to pametovanje, pitam odakle mu taj podatak, on glatko ispali.

"Piše na internetu" i nastavi dalje seciranje pojedinaca i društvenih pojava.

Pitam ga što je po horoskopu, kaže mi i pita šta mu mogu reći. Kažem da odgovara svom astrološkom profilu i da se to vidi, zapravo, zbog maske, više se čuje. Mislim da uopće nije dokučio da sam tim komentarom ja bila ironična, on ionako voli slušati samo sebe.

Kad smo stigli u splet mojih kvartovskih uličica, skrenem mu pažnju na novu prometnu signalizaciju da ne kružimo bez veze, a on se dohvati IZBORA, kandidata i u jednom trenutku grune:

"Trebalo bi Bandića iskopati, da on tu napravi reda. "  

E tu sam ostala bez teksta, sva sreća, već smo bili pred mojom kućom. Pozdravim se s olakšanjem, a on se odveze  sa samozadovoljnim smijuljenjem u očima koje bih opisno nazvala:

"Bože, kako sam pametan, baš sam joj pokazao"