Što njega muči...ili kako pobijediti nelagodu i izdržati vožnju bez incidenta...?

Ima tih, takvih vožnji koje bih najradije zaboravila, da me povremeno ipak opet ne zapadne isti vozač. Takve vožnje prepoznam već kod ulaska u vozilo, kada na moj pozdrav nema odzdrava, vozač se ne potrudi ni pogledati tko mu to ulazi u vozilo, znam da me čeka neugodna šutnja. 

Pada kiša, hladna je noć, boli me povrijeđeno koljeno, no, nekako se uvučem na stražnje sjedalo, ali na moj pozdrav nema odgovora. Pitam se je li gluh, nijem, gluhonijem. 

Glasno zamolim da mi pristane pored usputnog jioska jer moram kupiti časopis  koji sam dužna reklamirati u emisiji, da ne čitam sadržaj s papirića, on bezizražajnog lica i bezijedne riječi stane 15 - 20 m od kioska (svi drugi taksisti stanu pored kioska), ja šepam po toj kiši, brzo se vratim, kišne kapi mi rastapaju šminku, a on zguren, bolje reći skvrčen nad volanom koji grčevito stišće k'o da će mu pobjeći iz ruku. Sitna okrugla glava, sitnim očima zuri nekuda, a da ne vidi ono što je pred njim. Posve neodredivih godina, lice mu je jako naborano, bore mu se spuštaju do tankih uvučeni usta i ulaze u njih, pa izgledaju uvučene u njega, a cijelo lice je zbog toga groteksno nalik na suhu smokvu.

Žalim se na kišu i hladnoću, ali na tom usukanom licu nikakve reakcije. Na odredištu mi stane na drugoj strani ulice, tako da opet trčim između kapi, tegleći svoje teške rekvizite. Naravno, i opet ne odgovori na pozdrav.

Sve je pomalo jezivo i jedina obrana od užasne nelagode mi je da se pitam što njega zapravo muči, inači bih napravila incident, ili da ponavljam Isusov citat:

"Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!"