Još od svibnja sam po doktorima i bolnicama, idem na operaciju i moram gomilu pregleda obaviti, a kao za inat dobivam samo jutarnje termine. Obzirom da već desetljećima radim po noći jutarnja buđenja su za mene najveći mogući stres i često nemoguća misija, jer ne čujem ni zvono, ni alarm, ni telefon. Zato se događa da za neke pretrage moram hodati barem dva puta, jer jedanput obavezno "poljubim" vrata jer gospoda doktori i sestre više ne rade, a često se po drugi put moram vratiti i zato što u našoj papirnatoj državi uvijek fali neki papir, za sve i svašta.

Obzirom da se probudim zadnji čas, na jedvite jade prisiljena sam uzeti taksi da stignem na vrijeme. O taxi prijevozu u našem lijepom gradu bih trebala napisati roman.

Do sada sam povremeno pisala samo o noćnim vožnjama, jer se taksijem vozim u moje noćne tv emisije. No, ovaj tjedan imam nevjerojatno dnevno iskustvo, iako ih je bilo više, izdvojit ću samo jedan dnevni "crnjak".

U laboratorij me je vozio radoznalac poodmakle dobi pun nepristojnih pitanja (tko sam, što sam, što radim?), kojeg sam stoički otrpjela iako sam imala neodoljivu potrebu da mu održim lekciju o pristojnosti.

U labosu začudo nema gužve, odmah dolazim na red, ali me dočeka nabusiti histerični glas:

- Što stojite/sjedite/ne dirajte stolac/ne mičite se/ - šutim cijelo vrijeme, valjda šokirana činjenicom da se neka službena osoba zopće smije nekome tako obraćati, a nisam još ni budna. Žena mi remenom krvnički stegne nadlakticu, a vojnički kratke i odsječene naredbe idu dalje: 

- Ne mičite se/ - osjetim kako mi se vena rascijepila, a imam problema sa zgrušavanjem krvi, no ona se derači dalje - pomaknuli ste se (a nisam), ona se prebacuje na drugu ruku, još živčanija, nekako mi uspije izvaditi krv, ali se dere i dalje - držite vatu/što čekate/morate držati/ - ja ju blijedo gledam a ona ipak demonstrativno i ljutito zalijepi flaster na tu vatu (kao da ga je ona kupila). -

Tako izmasakrirana krenem na slijedeću pretragu (inače imam trombozu vene subclavie zbog koje sam ostala skoro bez ruke) divim se sama sebi da sam sačuvala kontrolu i da mi ruka nije poletjela da joj začepi tu drsku i bezobraznu gubicu.

Popnem se na prvi kat napraviti EKG, dočeka me potpuno prazna čekaonica i desetak nanizanih vrata na koja kucam redom, ali ni traga životu iza njih. Važno da su svaka vrata oblijepljena sa "šesnaest" papira sa uputama kako se pacijenti moraju ponašati, kada i kako se naručivati, kada oni rade, a kada je pauza (koliko vidim, ne rade nikada i u svjetlu toga pitam čemu naručivanje i jesu li liste čekanja u zdravstvu umjetno stvorene situacije) i naravno stroga upozorenja da ne kucate i ne ometate rad osoblja. Koji rad, nigdje nikoga?

Sjednem na prvi stolac da razmislim što mi je činiti, a da ne riskiram da i sutra ujutro prolazim isti scenarije, kad li odnekud ispadne sestra, ljubaznog lica, ali bez isprike (i na njezina vrata sam kucala) uzme zdravstvenu iskaznicu, brzo me pozove i spretno i brzo sve obavi, a samo minutica joj je trebala da mi donese očitani nalaz.

Hematomi na obje ruke mi pulsiraju i šire se, mijenjaju boje, pa iako sam planirala koješta obaviti naglo krenem prema taxi stajalištu, želim što prije stići doma jer se bojim da ću se srušiti u nesvijest negdje usput.

U redu su prvo dva taxi kombija za grupni prijevoz, a tek onda ostala taxi vozila, vozača nigdje. Pojavljuje se neki lik koji fućne, mlati rukama i dozove nekog vozača, on krene prema kombiju, ja kažem da ne trebam kombi, sama sam i bez prtljage. Onaj lik i vozač kombija sada zajednički dozivaju trećeg koji ispada iz ugostiteljskog objekta, lijeno se dogega do svog "bijelog labuda" (limuzine), sjedne za volan i drsko mi dobaci:

- Znate i kombi vam vozi po gradu - odgovorim mu da ne trebam kombi za gradsku vožnju, a on dometne bezobrazno (danas su mi samo bezobrazne osobe na putu kuda god da krenem).

- Znate, mi smo vam na ovom stajalištu nešto skuplji jer nemamo dispečersku službu - ja kažem da bi zbog toga trebali biti jeftiniji, jer nemaju troškova dispečera, a on prosipa svoju radnu filozofiju dalje:

- Znate, nije lako čekati tri sata na suncu mušteriju - kažem mu da on ne ide po putnike, oni mu sami ulaze u vozilo, pa i taj trošak odlaska po putnike treba otpisati.

U taj čas mu zazvoni mobitel i čujem glas iz uređaja:

- Pecaš li? - on se bezobrazno naceri i kaže mi da mu je to prijatelj, da je on neženja (navodno) pa ga ovaj tako zeza. Jasno mi je da je to "pecanje" namjerna dvosmislica, neka njihova tajna šifra koja se odnosi i na ulov novca i na ulov žena, bljuje mi se od toga i samo mu objasnim da putnike to sigurno ne zanima, usput mu opišem taxi usluge drugih naših taxi prijevoznika, a i onih u Budimpešti, a on neotesano bulji u mene, ali i dalje melje:

- Znate, ova vožnja mi se nikako ne isplati, ali etoja ću za vas spustiti cijenu - ja mu samo kažem da se drži taksimetra.

Pred mojom zgradom on se kao smekša:

- Znate, vi ste vrlo sposobna žena, evo račun je 75,00 kn, a ja ću vam naplatiti 50,00kn (jutarnja vožnja za istu razdaljinu me koštala 35,00kn), vadi novac odnekuda da mi vrati kusur, ali eto baš nema 50,00kn, pa je vožnja ipak ispala 60,00kn.

Baš je ispao pravi "pecaroš" u svakom pogledu, uz to bez stila i manira, sirovina, samo takva, a ovo podilaženje na kraju stvarno je gadljivo. Važno da vozi skupi luksuzni auto.

A sve se događalo na Glavnom kolodvoru našega glavnoga grada...i takvi nam dočekuju strance i prezentiraju našu zemlju...