Umiremo svakako..Od početka, otkako smo otvorili oči i udahnuli zrak na našoj Zemljici..

Ali, sistem uhodanih vrijednosti, smrt je ograničio samo na fiziku. Tu i tamo, religije nam udijele malo više prostora, pa spominju u dušu, koja ne umire.

I ljubav, koja se proklamira, tisuće i tisuće stranica svetih knjiga o njoj pokušavaju pisati, ne bi li ljudi naučili, kako se istinski ljubi..

Svijet ponire sve više u ambis, prepun znanja, a prazan, bez imalo sućuti i ljubavi, koju treba živjeti.

U Indiji sve više zvjerskih napada na nevine, linč, silovanja redovnica..Svete knjige su ostavili i oni najviše produhovljeni, i otišli negdje daleko od svijeta, ne bi li u tišini zaboravili sve naučeno, i ponovo počeli živjeti vođeni istinskim otkucajima srca Kreatora.

Muslimani se krste, kršćani se mole okrenuti svetom kamenu crnom, ne bi li shvatili jedni druge, i zašto više ništa ne ide kako bi trebalo ići, i kako su učili da treba biti..

Čak i obični ljudi, ateisti, prestaju razmišljati, jer im nije jasno, kako, uz toliki kapacitet spoznaje, pored njih na ulici djeca umiru od zime i gladi, tihi i samozatajni ljudi odjednom puknu i sa sobom u smrt povedu 150 ljudi, većinom djece..

Da..ova tragedija sa avionom me je potakla na neki način da, razmišljam, i ne šutim..

Nije mladić pukao odjednom.

Sudeći po klasnoj situaciji, materijalno mu ništa nije nedostajalo..Osim..ljubavi.. Otac poslovan čovjek, majka profesorica..

Čak ni to nije uvjet, ali moj nutarnji osjećaj govori, da tu nešto debelo ne štima..

Koliko čojek može biti osakaćen iznutra, da se odluči mirne duše na takav čin?

Psihički osakaćen..A sve opet vuče na ono temeljno, što ljudima toliko nedostaje u ovom surom i hladnom svijetu: bar maleni plamičak ljubavi.

Kronični nedostatak ljubavi, prerastao je u bolest.

Svijet je bolestan.

Ali postoji puno onih koji još uvijek nisu.

I bore se, da ostanu zdravi, pomagajući svojom empatijom onima kojima mogu pomoći.

Vjerujem u čudo.

Vjerujem da će jednom konačno zauvijek svi zaboraviti na patnju i bol.

I prestati razmišljati, kako se ono ljubi, i što to bješe ljubav, jer će sve knjige  biti bez ijednog slova.

I neće biti potrebne.

Jer se ljubav neće učiti, nego živjeti..