Postojalo je vrijeme, kada smo se znali čuditi, širom otvorenih očiju i srcem..

Tako jednostavne i obične stvari, u nama su budile osjećaje, hranile našu dušu, i širile njene horizonte.

Nebo smo upijali, njegove boje i prostranost.

Sada ga više ne gledamo kao čudo Kreatorove ruke, nego neku naizmjence prošaranu plavo sivu pozadinu, koja nam nije naklonjena, nego nas opsjeda olujama i nemirom..

More više nije sigurno, neka ljudska bahata ruka, pretvorila ga je u sve, samo ne u dom čarobnih sirena i prinčeva, koji se skriše u dubine dubina, nadajući se, da će se ipak sve opet vratiti u nevino vrijeme bajki..

Šumama, devastiranim, iznakaženim ljudskom pohlepom za bogatstvom, šeću tužne vile i patuljci, pokušavajući spasiti životinje i biljke od konačnog kraja.

Anđeli se motaju po novonastalim zgarištima, gdje bezumni ratovi oduzimaju djecu, koja bi mogla, da čudom prežive, baš te anđele dozivati..

Majke se ne mogu istinski nsmijati svome čedu, jer ne znaju, hoće li izdržati teret svakodnevlja, kada postanu ljudi..

Čak i molitve su postale svakidašnje, nižu se jedna za drugom, u istom ritmu, ponavljaju se iste riječi

Svakodnevne molitve svakodnevnom bogu..

Međutim, još uvijek postoji nešto, što se može smatrati čudom, jer preživi uvijek sve strahote koje žele zavladati..

To nešto je Ljubav, netko će reći- svakodnevna- ali nije..

Ona je uvijek nova, jer uvijek donese komadić sunca u tmurno nebo, malo vjere u bajke, koje su nam nekako izmakle iz ruku, i malo nade, kada anđeli zašute od tuge..

Da li je to nešto novo?

I nije, i jest..

Oni kojima nedostaje ljubav, neće to priznati, i okrenut će se životu bez nje..

Oni koji vjeruju u nju, krenut će baš za onima, koji su od nje odustali..