Gledam moj kokošarnik..Zima duga..Smanjilo se jato, pijetlovi ostali, njih troje, kokice, samo 5.. Neke su otišle od starosti, neke su jednostavno nestale, ne znam, da li je lisica pronašla neki put ili prolaz, morat ću sve dobro pregledati. Al kažem, najjače su ostale. I najhrabrije..I par gusaka, koje su mi nekako na srcu.. Pripremam podmladak, još malo, pa ću staviti jaja u inkubator i biti zamjenska mama..

Život je takav. netko ode, netko dođe, ostanu najvjerniji, bez obzira na sve.

I oni koji se prilagođavaju svim uvjetima i toleriraju sve različitosti i faze..

Napravila sam mali osobni pokus, ne ovdje. Kad pišem o anđelima, slatkim stvarima , odjednom svi se stvore. Kad okrenem ploču, pa pišem o vješticama, svi se poplaše, iako su i vještice i anđeli  dio jedne medalje. 

Volim biti i jedno i drugo, jer, zapravo, vještice su cijelo vrijeme blasfemirane i proganjane, čisto iz razloga, jer su bile upućene u tajne, koje običan puk nije smio znati.  lakše je vladati neukim pukom, nego dopustiti da nešto nauči i pomogne sam sebi u nekim situacijama.

A kakve to veze ima sa kokoškama i kokošinjcem?

Ma ima..Cijeli svijet je smješten u kavez, ne bi li se što više duša zaustavilo u svom razvoju i samorazvoju..

Prirodan tok stvari nijedan kavez neće zaustaviti.

U početku bijaše dinosaur, pa se pretvorio u kokicu.. A kokica će konačno shvatiti da je zapravo orao, odgojen da bude u kokošinjcu. Tako je govorio čika Castaneda.. 

Tako zapravo i jest..