Veličina se može pronaći u običnom

 

Meditacija i spiritualni putevi

Zar meditacija nije jedna od mogućnosti povratka izvornom, jednostavnom skladu, pogotovo ako se uz pomoć nje uspijemo otvoriti i isprazniti i tako potpuno prazni doseći  razinu  slobode s koje ponovno možemo uspostaviti kontakt s onim izvornim u nama?

Meditacija može djelovati kao put koncentracije u smislu koncentriranja naših unutarnjih potencijala iz kojih dobijamo snagu. Koncentracija ovdje znači: ja izobilje snage koje nosim u sebi koncentriram u trenutak, u osjećaj, u pristanak. Biti ispražnjen od svega je u potpunoj suprotnosti od sabranosti. Tako možemo izgubiti dodir s cjelinom, sa sveobuhvatnim, i upravo to se često događa.

Imao sam prilike upoznati mnogo njih koji meditacijom žele ostvariti određene ciljeve. Usprkos velikom trudu koji u to ulažu, ništa se ne događa. Ostvarenje dolazi kroz akciju koja ispunjava i dovršava - to je put do veličine. Meditacija koja ne služi tom cilju ima ograničen učinak. 

Za mnoge ljude meditacija ima veliki značaj. Ne zato što žele na brzinu dosegnuti prosvjetljenje tako što će trčati s jednog vikend-seminara na drugi, već zato što u meditaciji vide mogućnost naučiti kako drugačije živjeti. Zar niste i vi meditirali?

Naravno da jesam. Inače ne bih mogao ovako govoriti. Bitno je razumijevanje koje omogućava produbljen uvid, a prije svega ispravno djelovanje. Uvidi koji se stječu fenomenološkim putem ne mogu se steći meditacijom. 

To je  smjela tvrdnja.

Uvide stječem angažiranjem pri čemu unosim sebe u proces djelovanja koje vodi ostvarenju. Čineći sasvim obične stvari, dolazim do sklada. Neki od onih koji meditiraju povlače se iz ovog procesa djelovanja. Oni žele nešto sasvim drugo, npr. prosvjetljenje. Ali to je odvojeno od života.  Kod meditacije moramo se zapitati čemu ta meditacija služi.

Ponekad moram sjesti i sabrati se, a onda se, po pravilu, događa da satima poslije toga, imam posla s nekim teškim slučajem koji zahtijeva svu moju energiju, svu moju hrabrost. Potreba da se saberem dolazi kao predosjećaj da će mi uskoro trebati energije i hrabrosti. Tada mi je potrebna meditacija. Meditacija je bila poput neke vrste predosjećaja. Ukoliko nemam ovaj predosjećaj, onda i ne meditiram. Kada mi je potrebna energija, javlja mi se neodoljiva potreba za meditacijom.

Ne želim meditaciju dovoditi u pitanje. To nije moj način. Ako promatramo ljude koji meditiraju, primjećujemo da neki ljudi ponešto ostvare. Međutim, kod mnogih primjećujem i ovo: meditiranje uopće nije imalo nikakav naročit učinak na njih. Oni meditacijom nisu postali sposobniji voljeti. Nisu postali ni blaži ni mudri. Oni samo sjede. Zbog toga i gledam na to s dozom sumnje. Za mene je bitno samo ovo: što je rezultat meditacije? 

Meditacija nije nikakav univerzalan lijek, nikakva kompenzacija, nikakva mogućnost da se pobjegne od svojih problema. Mislite li na to?

Upravo tako. U budističkoj tradiciji mnogi ljudi odlaze na neko vrijeme u samostan, da bi tamo meditirali. Takav postupak više promatram kao neku vrstu škole, nego kao način života. I smatram da je to dobro. Meditacija se uči i može se koristiti po potrebi. Ako netko pristupi nekom vjerskom redu podvrgava se sličnom treningu. Ali ako ja iz toga stvorim samo nekakav svakodnevan ritual, onda to gubi svrhu. 

Ipak se meditacija može promatrati i kao neka vrsta oslonca u životu.

Točno. Ali onda je to nešto sasvim obično. Onda to nije nikakav veliki religijski čin, već nešto sasvim ljudsko. Poput umjetnika koji se koncentrira. Ili netko tko sluša glazbu - i to je jedan od načina kojim se može ostvariti unutarnji mir. 

Ezoterično

Što imate protiv ezoterije? Na moj komentar da je to spiritualni način shvaćanja Boga, vi kažete: Da, to bi se moglo i tako reći, da to nije nešto tako prirodno... Stječe se dojam kao da je za vas ovaj pojam previše pompozan.

Da, zato što na taj način ljudi bježe od onog uobičajenog, prirodnog. Po mom mišljenju puno je značajnija normalna svakodnevna djelatnost koja nas ispunjava. 

Kada kažete djelatnost koja ispunjava mislite: kvalitetno rješavanje problema na koje nailazimo u svakodnevnom životu?

Točno. To je ono što nas očekuje u svakodnevnom životu: u emotivnoj vezi, u odnosima s djecom, na poslu. To su zadaci koji se moraju izvršiti i djelovanje koje nas ispunjava. Tko to čini s lakoćom, ima dobar utjecaj i na druge.

Mislite li da ima  mnogo  ljudi koji bi željeli  biti  nešto posebno i koji se kite određenim etiketama, npr. da su sada na spiritualnom putu ili meditiraju?

Da, točno. Jer kad ih promatram, mnogi su potpuno isprazni. U usporedbi s nekim tko obavlja težak posao, oni su sasvim isprazni, bez težine. Uzmite, na primjer, kakvu težinu ima seljak koji ujutro hrani svoje krave, a onda odlazi u polje... u usporedbi s nekim tko kaže: »Ja meditiram«! 

Ta izjava nije baš ljubazna. 

Duhovna težina

Možda, ali pravo je pitanje što ljudima daje težinu?

To se kod svakog može odmah uočiti. Najangažiraniji su oni koji imaju djecu, oni imaju najveću specifičnu duhovnu težinu. 

Čak i u obiteljima u kojima su odnosi potpuno neurotični, bolesni, neugodni?

Neovisno o tome. 

Ali roditelji se često jako loše odnose prema djeci. Vrlo je važno da se ove razine jasno odvoje.

Da, ali sama činjenica da imaju djecu i  da  ih podržavaju i da pokušavaju od njih nešto napraviti je nešto veliko. Veličina je upravo u samoj toj činjenici.

Jedan poznanik mi je ispričao da je kod njih uvijek bilo nekoliko djece izvan kuće, a bilo ih je petnaestero braće i sestara. Neki su uvijek bili negdje drugdje, jer je kuća bila premalena. Za djecu, međutim, to nije bio nikakav problem, za njih je to bilo sasvim normalno, to se jednostavno podrazumijevalo. Zamislite sada roditelje koji su, i pored velikog siromaštva, uspjeli sve to nekako savladati. To je za mene veličina. Dok drugi, koji žele biti nešto posebno s pomoću ezoterije i kanaliziranju - samo lebde. U usporedbi, oni su laka kategorija. 

Da to nije previše pojednostavljeno shvaćanje? Mnogi se okreću ezoteriji jer su imali tešku sudbinu, bolest, smrt ili slično, i putem ezoterije traže put.

To je potpuno drukčije, naravno, kada se netko suočava s teškom bolesti, gubitkom ili smrću. Ovakvi doživljaji produbljuju čovjeka. Bol, bolest,  teška  sudbina, ali i velika krivnja doprinose specifičnoj duhovnoj težini. Čak i zločinci često imaju određenu duhovnu težinu. 

To znači da duhovna težina nije pitanje vrednovanja?

Naravno da je pitanje vrednovanja. Viša specifična težina je, za mene, nešto dragocjenije. Ali ja je ne vrednujem u smislu: to je nešto čemu treba težiti. Nije jednostavno ima ili nema. I to svatko može vidjeti. U prisutnosti ljudi s visokom specifičnom duhovnom težinom, u pravilu, se osjećamo mnogo bolje. Ima ljudi koji poslije teškog udarca sudbine ili bolesti krenu spiritualnim putem. Međutim, oni često gube svoju težinu na taj način. 

Ja to ne razumijem.

Oni se više ne suočavaju s bolešću, već kažu: Bog me je spasio i tako odlebde. Teška patnja se tako poništi i više joj se ne gleda u oči. Na taj način se izgubi potencijalna snaga. 

Što mislite kada kažete da duhovna težina daje snagu? Snagu za što?

Kada netko kaže: Poslije ove bolesti vratio sam se Bogu, ta bolest je u mojim očima bila  uzaludna.  Jer  on je  sada na putu na kojem se više ne suočava s ozbiljnošću onoga 

što se dogodilo. Naprotiv, on se udaljava od iskustva. Bolest, opasnost, blizina smrti više nisu prisutni. Umjesto toga, on sada ima sliku Boga koji ga je spasio ili zahvaljuje Majci Božjoj ili slično. To mu oduzima snagu. Pritom uopće ne želim govoriti o sadržajima, jer ovo nema nikakve veze s Bogom, Blaženom Djevicom Marijom itd. Ja vidim samo učinak svega toga. Ako netko na ovaj način govori o Bogu, to djeluje odbojno na druge ljude. Imao sam prilike to vidjeti kod osoba koje su krenule putem ezoterije i, u manjoj mjeri, putem spiritualnosti. 

Spiritualno

Spiritualno ili ezoterično? Za vas tu ima razlike?

Spiritualnost za mene ima pozitivnu konotaciju. U smislu produhovljenosti, mudrosti. Spiritualno ide u širinu i obuhvaća je, dok ezoterično, naprotiv, isključuje. Onaj koji je spiritualan ne smatra sebe boljim od drugih, što je kod ezoteričara gotovo pravilo, i to se očituje već u samom ustaljenom pojmu ezoteričnog. Ezoteričan žele proniknuti u bit tajanstvenoga i posjedovati tajanstvena znanja koja će ih uzdići u odnosu na druge. Ali baveći se time oni gube kontakt sa uobičajenim stvarima svakodnevnog života. 

Dakle, ezoterija je za vas negativna ako se tako gubi kontakt s ovozemaljskim i svakidašnjim?

Da. Oni odbijaju baviti se svakodnevnim stvarima. Kao na primjer, onaj čuveni duhovni učitelj koji je napisao niz knjiga o spiritualizmu. Imao je vanbračnog sina, o kome se nikada nije brinuo. Otvoreno govoreći, što mu vrijede sve te knjige? Sin živi u Londonu. Otac ga nikada nije ni vidio. Da se otac brinuo o svome sinu, imao bi sasvim drugačiju duhovnu težinu. To je jedan ekstremni primjer.

Uzmimo drugi primjer: Moja poznanica prevela je knjigu jednog poznatog gurua. On je živio u Turskoj i tamo se okrenuo ezoteriji. Neposredno prije toga je napustio kćer i ženu i nikada se više nije brinuo o njima. Čemu onda sav taj put ezoterije? 

Vi ste vrlo strogi?

Naravno. Mislim da je to previše krupan zalogaj. Buda je to isto učinio. Ostavio je ženu i djecu i krenuo spiritualnim putem. To je vjerojatno učinio radi osjećaja izuzetnog poziva, ali ja bih ipak bio oprezan. S druge strane, na ovom putu postoji i nešto što djeluje poput blagoslova. Reći tako nešto uskogrudno o Budi je sigurno velika drskost. Naravno da je on bio temelj za ogroman pokret koji je učinio mnogo toga dobrog. Ali ja i dalje mislim da je početak svega toga ipak bio pomalo čudan. 

Nekoga napustiti i nekoga ostaviti na cjedilu - zar  to  nisu  dvije različite stvari?

U redu. Ali normalni ljudi koji su bili u takvoj životnoj situaciji bar ne kažu za sebe da su nešto posebno. Naprotiv, oni će obično reći: Ja sam samo običan grješnik. Kada osoba izjavljuje da slijedi poseban, izuzetan put, a kada ja vidim da je to počelo u ovakvim okolnostima, onda se moram zapitati o čemu se tu zapravo radi.